Što je pozadina (ne)očekivano dobrog rezultata Ivana Čehoka i njegove liste na nedjeljnim izborima?
Pišući o popularnosti Čehoka, kao i Bandića te Keruma, komentatorica Novog lista tri je dana prije izbora podsjetila na potvrđene optužnice protiv Čehoka, a zatim se zapitala što je to s „biračkim tijelom da mu se toliko sviđaju kompromitirani političari“.
Štoviše, ustvrdila je trojka “simptom teške bolesti društva“, da bi na kraju zaključila kako „narod sigurno zaslužuje točno onakvu vlast kakvu ima, ali kad je do ovoga došlo, onda trebaju zvoniti svi alarmi“.
„Ako novinarka smatra da su građani Varaždina bolesni, onda to govori o njezinome umu i karakteru“, uzvratio je Čehok.
Je li Varaždin uistinu bolestan ili je nešto drugo posrijedi? S obzirom da je na birališta u Varaždinu izašlo manje od pola birača, teško je govoriti o „ljubavi prema kompromitiranima“, već bi se prije moglo reći da većinu Varaždinaca izbori ne zanimaju, odnosno da su možda zapali i u apatiju, vjerojatno zaokupljeni svakodnevnim brigama među kojima, nažalost, nije i lokalna vlast.
No, dobar dio je ipak glasovao. Osim slabosti konkurencije, osobito donedavno vodećih stranaka, iza dobrog rezultata Čehoka nesumnjivo su i njegove prednosti. Prije svega, pamti ga se kao gradonačelnika iz vremena kada je Varaždin bio u uzetu, a postignuća iz tog vremena pripisuju se upravo njemu i njegovom radu.
Ova, kao i druge Čehokove prednosti poput socijalne inteligencije, zasjenjene su “tek” optužbama za sudjelovanje u oštećivanju proračuna grada koji bi opet mogao voditi!?
Koliko god to zvučalo čudno i nevjerojatno, očigledno da dijelu građana Varaždina potvrđene optužnice uopće nisu bitne, a ne bi bilo ni iznenađenje da neki za njih i ne znaju s obzirom je prošlo četiri pet godina od njihovog podizanja.
Tko se još točno sjeća za što se Čehoka tereti? Vidi li itko kraj tih sudskih postupaka? Kada je znalački relativizirao postupke, odnosno moguće posljedice, Čehokov glavni argument bila je upravo dugotrajnost postupaka, odnosno „hipotetska situacija“.
Očigledno, pravosuđe i zakonodavac morali bi konačno shvatiti da je nedopustivo da, nakon pet godina, nema ni prvostupanjske presude, odnosno da postupci ne mogu trajati gotovo desetljeće.
Ne samo zbog izbora, nego i zbog samih okrivljenika koji, naravno, na kraju mogu biti i oslobođeni. To je vjerojatno bio i razlog zašto se glasovalo za okrivljene, pogotovo što su neke optužnice podignute uistinu pod dvojbenim okolnostima i argumentima...
