Uoči izbora za Europski parlament, mnogo toga se čuje od pojedinih kandidata, posebno sa čudnih lista, koji se vide kao europarlamentarci. Obilazeći mjesta i gradove, svašta govore, najavljuju i obećavaju, iako pretendiraju na 12 od 705 zastupničkih mjesta, što dovoljno govori koliko uglavnom mogu utjecati.
Doduše, ima primjera kada su na razini EU prošle i inicijative hrvatskih europarlamentaraca, poput one u vezi zaštite potrošača Biljane Borzan ili zaštite interesa naših ribara Ladislava Ilčića, koji je uspio, unatoč stavu Europske komisije, pokrenuti promjenu Mediteranske uredbe.
No, takvih je svijetlih primjera (pre)malo, a teško će ih biti, ako je suditi prema onome što se govori u predizbornoj kampanji u kojoj se - uz časne iznimke - ističe puno toga, samo ne ostvarive i korisne ideje.
Od svih tih, vjerojatno su najdalje otišli oni koji govore o duhu fašizma, koji bi ponovno osjeća u Europi pa sad će oni to zaustaviti. To, doduše, ne bi bilo sporno da se, primjerice, ukazuje na rat na njezinoj istočnoj granici i rusku agresiju. Međutim, ni slovom o tome, ali se zato govori o totalitarnim pojavama i stavovima u Njemačkoj, Francuskoj pa čak i našoj zemlji, koji mogu biti (nekima) neprihvatljivi, ali nemaju baš nikakve veze s totalitarnim režimom, osim kod onih koji ekstremizam i radikalizam vide u svem što odudara od njihovih promišljanja i ideja.
Ima i drugih, osebujnih stavova. Primjerice, kandidata koji pozivaju da ih se podrži jer će baš oni napraviti nešto za birače, a onda umjesto iznošenja nekog primjera što bi to bilo ili za što su se već izborili kao domaći i europarlamentarci, hvale se s time da su u Europskom parlamentu najviše puta glasali protiv odluka većine!?
Štoviše, naglašavaju da su takvim, negativnim pristupom zapravo vodili brigu o interesima hrvatske države jer većina europskih direktiva, uredbi i odluka zapravo ide na štetu interesa Hrvatske!? To se govori, iako nije teško zamisliti gdje bi bili bez europskog novca, koji se povlači kako bi se naša razvijenost približila prosjeku razvijenosti EU, koji nam više nije ni tako daleko, kao što je bio, iako se razlika u kvaliteti života još itekako osjeća.
Ipak, najzanimljivije je to da ti kandidati, kojima su toliko omražene europske institucije, itekako vole biti u njima. Stoga, kada budu izabrani u Hrvatski parlament, ne žele uči u sabornicu i tu pokazati kako se bore za državne interese za koje su zalažu, već radije zadržavaju status zastupnika u omraženom Europskom parlamentu.
Zašto? Zbog nekih principa i utjecaja ili da bi ostali europarlamentarci s mjesečnom plaćom od 7.853 eura, uz koju ide i naknada od 4.950 eura, dnevnice od 350 eura i sl.?
