Što čini temelje progresivnog demokratskoga društva, koje bi trebalo jamčiti boljitak svima, a ne samo nekima? Sloboda izbora, udruživanja i govora, uz trodiobu vlasti i nezavisne, ali učinkovite institucije, sigurno su među osnovama suvremenog društva.
Međutim, sve to mrtvo je slovo na papiru, ukoliko nema aktivnih, poštenih, hrabrih i stručnih građana, odnosno njihovih strukovnih udruženja. Upravo zbog toga demokracija dobrim dijelom zapravo počiva (i) na strukovnim udrugama: tamo gdje su one profesionalne - i cijelom je društvu bolje. A kako Hrvatska stoji po pitanju strukovnih udruženja i njihove uloge u društvu? Blago rečeno, moglo bi i bolje.
U pravilu se rijetko čuje glas strukovnih udruga, a osobiti je problem šutnja u društvenima područjima u kojima su najviše izraženi izazovi i nužne su promjene. Pamti li se, primjerice, da je strukovna udruga sudskih vještaka, koji se bave procjenama vrijednosti nekretnina, ikada digla glas u svezi nakaradnih procjena svojih članova? Je li dala prijedlog kako tome stati na kraj? Šutjelo se sve dok zakonodavac konačno nije odlučio da je nužan zakon po kojem će se procjenjivati vrijednost zemljišta i time smanjiti prostor samovolji pojedinih vještaka, često uzrokovanih koruptivnim radnjama...
Ili, primjerice, pokušajte od odvjetničke udruge dobiti pojašnjenje odvjetničkih troškova. Na takvo objašnjenje možete čekati do sudnjeg dana, kao što ćemo i mi vjerojatno čekati odgovor na pitanje kako je moguće da za dolazak na isto ročište odvjetnik jedne strane računa 83 tisuće kuna, a druge dvostruko više, a ne rade ništa različito...
Naravno, niz je i drugih primjera za to da se u nas rijetko čuje glas strukovnih udruga ili profesionalaca pa neki misle da im je dopušteno što požele. Takvi, primjerice, tvrdite kako se u nas gotovo mirno gleda na talijanske fašističke provokacije, a “histerizira” na one iz Srbije, kao da se u istu razinu može staviti ispadi šake talijanskih fašista i srbijanskog državnog vodstva. Nažalost, preko takvih i sličnih nebuloza se prelazi. Šuti se zbog apatije, sit-nih interesa ili straha da se nekome ne zamjeri, osobito vladajućima.
Šuti se ne samo o velikim promašajima, nego i o naoko malima, čak kad je naoko jasno da su posrijedi loša rješenja, kao što je biciklistička staza u Aninoj u Varaždinu, za koji ne trebaju složeni izračuni i poznavanje tehnologije pa da se zaključi kako nešto ne valja. Ali to nije sve. Šuti se čak i kada se takva loša rješenja pokušavaju pokriti pozivanjem upravo na - struku!?
No, ovaj put to ipak nije prošlo. Građani su ipak uspjeli potaknuti inspekciju i policiju da kažu svoje. Ostaje da se vidi što će se i kad promijeniti. Šteta da se ovako nešto nije dogodilo ranije u vezi krupnijih slučajeva, čime bi se možda izbjegle nezavidne situacije koje i dalje opterećuju...
