Kao što to pokazuje prošlotjedno ročište na kojem su ispitani jedni od zadnjih svjedoka u slučaju popularno nazvanom Carington, ipak ide kraju pravosudno rasvjetljavanje događaja koji godinama opterećuju političku i općedruštvenu scenu u Varaždinu. No, ima i onih koji, nažalost, nikad nisu niti će ikada biti dokraja rasvijetljeni i procesuirani.
Premda je bilo svakakvih stvari, kao što je izbor gradonačelnika iz suprotnog političkog tabora od strane opozicijskoga Gradskog vijeća, ipak se od svih “čudesa” izdvaja masovno kupovanje mirovina, vjerojatno najveća korupcijska afera u povijesti Varaždina, ali ne i samo njega.
Naime, nakon završetka domovinskog rata, krenula je zadnja faza privatizacije poduzeća u kojoj su se novi vlasnici rješavali radnika, koje više nisu htjeli. Tu je svoju priliku vidjela ekipa iz središnjeg zavoda za mirovinsko osiguranje, koja je našla svoje istomišljenike u raznim sredinama, među kojima je i Varaždin. A što su radili? Uz ostalo, izdavali su rješenja prema kojima su zaposlenici prijevremeno umirovljeni, iako za to nije bilo valjanog opravdanja. Naravno, nisu to činili iz samilosti, već za novac, koji su radnici ili njihova poduzeća davali posrednicima, odnosno osobama koje su na terenu pronalazile one u nemilosti i to naplaćivale.
Stotine je tako, neopravdano, steklo mirovinu, ali i uvezlo vozila s nižim porezom i sl. Međutim, prilikom registracije s većim čuđenjem se gledalo na one koji plaćaju puni porez, nego na one koji to nisu činili!? Kako je to moguće, pitali su se građani i novinari, koje je zato zanimalo koliko se uopće vozila uveze godišnje s povlasticama, a koliko bez njih, koliko umirovi...
To se, međutim, nikada nije doznalo. Zašto? Jer su oni koji su znali, kako se pričalo, bili vrlo bliski “strikanu”, glavnom posredniku u Varaždinu, kod kojeg su toliko često dolazili da je u svojoj klijeti na Varaždinbregu angažirao čak i konobare! Začudo, masovno kupovanje mirovina i ostalog ipak je završilo na sudu. Ali kako!
Iako je na svim rješenjima o mirovinama i povlasticama bio potpis ravnatelja zavoda za mirovinsko osiguranje, optužen je samo njegov zamjenik, kao i jedan liječnik. Uzalud su tijekom suđenja svjedoci, koji su priznali da su posredniku plaćali za neopravdano umirovljene, ukazivali da novac nisu predavali okrivljenom, koji je visok, već omanjem čovjeku. Štoviše, neki su svjedoci imenom i prezimenom navodili “strikana”, naglašavajući čak da je ulazio u arhiv mirovinskog, iako tamo nije nikada radio, već je bio poduzetnik...
Strikan, međutim, nikad nije završio na sudu da razjasni zašto se spominjalo njegovo ime u ovom kontekstu, opravdano ili ne. Niti neće. Više ga, naime, nema. Međutim, možda nade ima. Nešto o tome zacijelo zna sin, koji danas galami protiv korupcije, nepoštenja i lopovluka svakojake vrste... Ili, unatoč svemu, baš ništa ne zna?
