Trebalo je, nažalost, doći do trostrukog ubojstva i samoubojstva u kojem je tragično stradala i stečajna upraviteljica pa da se oglasi Udruga hrvatskih sudaca i Udruga stečajnih upravitelja, koje su pozvale na sprječavanje stvaranja govora mržnje protiv sudaca, stečajnih upravitelja i drugih sudionika u sudskim postupcima. Pri tome su izrazile i spremnost na suradnju s medijima na tumačenju svih pojedinosti da se ne bi stvarala atmosfera linča i stalnog omalovažavanja rada sudaca, čime se, kako upozoravaju, stvara kako nesigurnost ljudi koji obavljaju sudačku i stečajno upraviteljsku dužnost, ali i nepovjerenje i nesigurnost građana u institucije.
Uistinu, protiv sudaca i sudstva u nas se prečesto uopćeno govori, i to naravno u lošem kontekstu čak i od onih na istaknutim mjestima, uključujući i Hrvatski sabor. No, rijetko se ili nikada na to odgovara, pogotovo ne s argumentima ili pozivom da se ukaže na točan problem i pojedinca te rješenja, a ne olako proziva sve i svakoga u pravosuđu, što dovodi do općenito loše percepcije sudstva i gubitka povjerenja u tu važnu granu vlasti koja ipak kotira solidno u EU, sudeći barem prema brojčanim pokazateljima, što je zacijelo posljedica dobrog rada većine sudaca.
Međutim, problem su pojedini istaknuti slučajevi ili problemi koji su vjerojatno glavni uzrok tome da se u nas, kao nigdje drugdje u EU, tako loše gleda na sudstvo. No to se ne shvaća. Tako je, primjerice, sudac Vrhovnog suda RH i kandidat za Europski sud za ljudska prava dr. Marin Mrčela stava da su svi predmeti važni, a ne samo uskočki. Kada bi bilo uistinu tako, onda zacijelo nikada ne bi bio ustrojen USKOK, odnosno uskočki sudovi. Nestvarna isto tako zvuče objašnjenja dugotrajnosti sudskih postupaka obujmom spisa, budući da suci odlučuju koji će se dokazi izvoditi, a koji neće i tako mogu utjecati na količinu dokumenata koje treba razmotriti.
Nadalje, poseban je problem i to što suci u složenijim predmetima ne koriste mogućnost njihovog razdvajanja kada za to postoje uvjeti, pogotovo kada je jedina poveznica pojedinih točaka optužnice, primjerice, samo okrivljeni, dok djela koja mu se stavljaju na teret nemaju međusobno baš nikakve veze. A što tek reći da prvostupanjske presude u nas u pravilu nisu javne, što baca posebno lošu sliku?
Sve to su pravi problemi o kojima se uglavnom ne govori i piše, a ne imovina sudaca ili njihove veselice, koje se toliko kritiziraju u medijima kao da se niti jedan novinar nikad nije nikad našao s kriminalcem u društvu i kao da je takav susret utjecao na njegov rad. Možda nekih, ali sigurno ne svih. Mediji uglavnom jesu zrcalo stvarnosti, a ne da senzacionalizmom, lažima i demoniziranjem žele samo zaraditi, kako to olako i krivo ocjenjuje sindikalni čelnik Vilim Ribić.
