Istina je ponekad jednostavna jer su bitne činjenice očigledne, kao što je slučaj s ratom u Ukrajini, koju bi V. Putin sad cijelu, no nije uvijek tako pa se javljaju oprečni pogledi i dvojbe. Vodi li Izrael klika koja provodi zločinačku politiku i želi svijet uvući u rat, kako tvrdi predsjednik RH Z. Milanović, ili Izrael napadom na Iran obavlja “prljavi posao” za Zapad, kako tvrdi predsjednik njemačke Vlade F. Merz? Možda vrijedi oboje? Ili nešto četvrto?
A što reći sada, nakon što su se u rastući sukob na Bliskom istoku bombardiranjem iranskih nuklearnih postrojenja izravno uključile i SAD, što je izazvalo oprečne ocjene i na američkoj političkoj sceni. Naime, neki to vide kao neustavan potez D. Trumpa, tim više što ni svi visokopozicionirani ne vjeruju u postojanje iranskog nuklearnog oružja, kojeg ima Izrael pa zašto ne bi mogli drugi?
Za dobar zaključak što se sada zbiva na Bliskom istoku trebat će zacijelo izvjesno vrijeme. Suditi sada, kada mir još nije na vidiku, je preuranjeno, tim više što nam još lebdi pred očima rat u Iraku, koji se pravdao tvrdnjom o iračkom kemijskom oružju za masovno uništenje, što se godinama kasnije pokazalo kao laž pa i Trump danas govorio o iračkom ratu kao o velikoj grešci, gluposti i najlošijoj odluci američkih predsjednika.
Da treba poznavati činjenice za ispravan zaključak, govore i ovdašnja događanja. Dugo su, primjerice, Hrvatsku prozivali za dijeljenje BiH, a tek nedavno je šira javnost upoznata da su se Alija Izetbegović i Momčilo Krajišnik u rujnu 1993. dogovorili o referendumu o neovisnosti u Republici Srpskoj, kao i da postoji memorandum američke veleposlanice u UN i kasnije državne tajnice Madeleine Albright iz kojeg su vidi da su SAD početkom kolovoza 1995. bile spremne dopustiti Republici Srpskoj odcjepljenje od BiH i priključenje “Velikoj Srbiji”, ali je to palo u vodu zbog Oluje.
Ipak, ponekad ni protek desetljeća nije dovoljan da se vide što je (bilo). Barem nekima. Lijepo se to, nažalost, opet vidjelo u nedjelju, 22. lipnja, kada se u nas obilježavao Dan antifašističke borbe. Opet su se svi komunisti prikazivali kao istinski antifašisti, prešućujući da su se ovdašnji komunisti digli na noge “slučajno” baš 22. lipnja 1941., kad su nacisti napali komunističku Rusiju, koja je prije toga imala sklopljeni sporazum s nacističkom Njemačkom...
Prešućivalo se i to da u II. svjetskom ratu većina boraca nisu bili komunisti, barem u početku, kad još revolucija nije uzela maha, odnosno da su se protiv fašizma borili i drugi, i to suštinski, protiv njegovih vrijednosti i principa vladanja, kao Edvard Kocbek, slovenski pjesnik, koji zavrjeđuje spomen(ik) i u Varaždinu jer je tu bio profesor, a bio je i varaždinski zet...
