Današnji svijet gotovo je neprepoznatljiv u odnosu na svijet otprije 40 ili 50 godina... na svijet od samo prije pet, najviše 10 godina... javlja se nešto drugo što je još uvijek nejasno, neizvjesno, zbunjujuće i što plaši.
Ove riječi Zorana Milanovića prilikom prisege za predsjednika RH, kao i sastanak s diplomatima predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, svjedoče da se i u nas, napokon, shvaća ozbiljnost promjena u svijetu pa će se, valjda, konačno početi dogovarati. Jer, mijenjaju se dugogodišnji postulati unutarnjih i vanjskih odnosa, kao i prilike u zemljama tzv. zapadnog svijeta, posebno u SAD-u, ali i u Njemačkoj...
Zapravo, prilike su se već ranije promijenile, samo što se to sada zorno vidi. Iako se tvrdilo da neće biti velikih promjena nakon ponovnog izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, odnosno da će otpasti puno toga o čemu je govorio u kampanji, sada se zorno vidi suprotno. Štoviše, čak i više nego se govorilo. SAD se doista mijenja i unutar sebe i prema van. I to brzo. Uvode se carine, zaposlenici u javnim službama otpuštaju se preko noći, migranti prebacuju... A potezi na vanjskim planu nisu ništa manje energični, ako ne i oštriji. Dovoljno je sjetiti se korjenite promjene nove američke politike prema susjedima te ratu u Ukrajini, koji ulazi u četvrtu godinu, kao i njezinom predsjedniku Zelenskom, za kojeg Trump veli da je diktator bez podrške.
Što je uzrok ovih korjenitih promjena? Trump? Čovjek je bitan, ali ovo danas čemu svjedočimo nije (samo) zbog njega. Oko i iza njega je niz onih koji su, primjerice, uvjereni da glavna prijetnja EU nije Rusija, Kina ili bio koja zemlja, već “lideri koji se boje naroda”, woke kultura... Iako su stavovi nove američke administracije za neke toliko šokantni da su zbog njih i zaplakali - a nekada su se na istupe Trumpa smijali - oni nisu nastali preko noći. Posljedica su to promjena u američkom društvu u kojem se ne samo mogu čuti, već imaju i sve veći utjecaj ljudi poput filozofa Nicka Landa i Curtisa Guy Yarvina, koji budućnost SAD-a ne vide u “propaloj” demokraciji i obilju sloboda koje je iznjedrila, već monarhizmu sličnom upravljačkim strukturama korporacija.
A zašto stavovi američkih zagovaratelja “mračnog prosvjetiteljstva” danas imaju toliki odjek u društvu, osobito među istaknutim Amerikancima? Stalno rastući javni dug, manjak u robnoj razmjeni, kriminal i pošast ovisnosti neki su od izazova za koje (američka) liberalna demokracija ne nalazi dovoljno kvalitetna rješenja.
Nasuprot tome je Kina, koja ne poznaje izbore, osim unutar jedne stranke. Unatoč tome, gospodarski raste i ima možda manje unutarnjih konflikata, iako ne mari (toliko) za prava i slobode pa uvodi društvene kredite i tome slično. Nekad bi bio paradoks, a već neko vrijeme je realnost.
