Apeli za zaštitu ljudskih prava gotovo je jedino što se zadnjih dana čuje iz nemoćne EU, kada se govori o Afganistanu nakon povratka talibana, koji su preuzeli vlast nakon bijega afganistanskog predsjednika, koji to sigurno ne bi ni bio da od 2001. tamo nisu bili vojnici SAD-a i saveznika, među kojima je i Hrvatska, čiji odlazak neki vide kao poraz liberalnog imperijalizma.
Dobro je ukazivati na ljudska prava, ali koja? Vrijednosti zemalja EU talibani ne dijele, ali ni neki drugi, posebno ne države u kojima su islamski fundamentalisti i njihove varijante, čije viđenje ustroja društva nije spojivo s konceptom sekularne, demokratske države, koja se temelji na slobodama, kao što je sloboda govora i slično.
Razmimoilaženje muslimanskih zemalja sa SAD-om i EU u konceptu države i prava nije od jučer. Još su 1984. iz Irana poručivali da UN-ovu “deklaraciju o ljudskim pravima, koja proizlazi iz judeo-kršćanske tradicije, muslimani ne provode jer nije u skladu s našim sustavom vrijednosti”. Iran tu nije (bio) usamljen. Nakon što su UN-ovu deklaraciju ograničeno prihvaćali, Organizacija islamske suradnje, skupina koja predstavlja nacije s većinskim muslimanskim stanovništvom, usvojila je pod vodstvom Saudijske Arabije 1990. Kairsku deklaraciju o ljudskim pravima u islamu, koja se značajno razlikuje od Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a iz 1948.
U deklaraciji iz Kaira nedostaju odredbe o demokratskim načelima, zaštiti vjerskih sloboda, slobodi udruživanja i slobodi tiska, kao i jednakosti u pravima i jednakoj zaštiti prema zakonu. Štoviše, naglašava se da “sva prava i slobode predviđena Deklaracijom podliježu islamskom šerijatu “!
U poimanju ljudskih prava i sloboda nisu ove zemlje, naravno, jedine specifične. Tu je i Kina. I što radimo s njom? Poslujemo! I što bi sad odjednom htjeli od talibana? To tim više što su SAD još u veljači 2020. potpisale “Sporazum o donošenju mira u Afganistan”, odnosno odlasku stranih vojnika, i to nakon dugih pregovora izravno s talibanima, bez afganistanske vlasti!
O ustroju zemlje i pravima u tom dokumentu nema riječi. To su trebali iznjedriti “historijski pregovori talibana i afganistanske vlade”, koji su počeli prije godinu dana također u Dohi. No, dok se kao pregovaralo, talibani su napredovali ohrabreni povlačenjem SAD-a i saveznika bez obveza. Osim jedne: Afganistan ne smije složiti kao tlo za napad na SAD i saveznike.
Dakle, povlačenje stranih trupa nije zavisilo o uspjehu pregovora afganistanskih vlasti i talibana o ustroju zemlje, slobodnim izborima te poštivanju ljudskih prava o kojima se sada naveliko govori, kao da nije bilo jasno što slijedi. Pa spomenuti sporazum su već tada SAD potpisale s “Islamskim Emiratima Afganistan”!
No, i da se nešto potpisalo, pitanje je bi li se to i kako ostvarilo. Pobjednici kroje budućnost, a kad su to radikali, samo po svom ukusu. Zar tako nije bilo u nas 1945.?
