Osim što je zbog dodatnog skraćivanja listi čekanja naveo varaždinsku i čakovečku bolnicu kao primjer učinka reformskih promjena, ministar zdravstva Vili Beroš iznio je uvjerenje da neće doći do štrajka liječnika. Uz ostalo, kako je pojasnio, tome u prilog ide i to da su u Centralnom obračunu za plaće od prvih 5.000 4.460 liječničke plaće.
A od svih liječničkih plaća, voditelj Odjela radiologije u Općoj bolnici Zabok dobio je najveću za prosinac, 9.112,05 eura. Od toga 2.388 eura otpada na osnovnu plaću za 168 sati rada, a ostalo na dodatke i nevjerojatnih 192 prekovremena sata, budući da je bolnica spala s pet na tri radiologa, a onda je još jedan otišao u mirovinu u koju će uskoro i on jer ima 70 godina.
Da se rad bolnica temelji na prekovremenom radu liječnika, koji godišnje odrade oko tri milijuna prekovremenih sati, upozoravaju u Hrvatskom liječničkom sindikatu. Ukazuje to i saborska zastupnica SDP-a Andreja Marić, napominjući da je to jedan od razloga nezadovoljstva liječnika, kao i neprimjereni koeficijenti, izostanak usklađivanja i kategorizacije radnih mjesta, kvalitetnih vremensko-kadrovskih normativa...
Ipak, posebno je nezadovoljna “mahanjem” velikim plaćama liječnika jer se pri tome “namjerno prešućuje da se radi o ukupnim primanjima s velikim brojem odrađenih prekovremenih sati, pripravnosti, dežurstava i odvojenosti od obitelji, dok je osnovna plaća i za rekordere tek oko 2.300-2.700 eura, dok je u drugim zemljama nekoliko puta veća, a radni uvjeti puno bolji pa zato sve više medicinara odlazi iz Hrvatske”.
Iz Hrvatske su u posljednjih deset godina otišli mnogi, pa i oko 1200 liječnika, od čega, najviše, njih 141, prošle godine. No, dio liječnika se i vraća jer niti su plaće vani toliko velike niti se tko malo radi kako se priča. Uz to, ministar naglašava da po prosječnom broju liječnika na 100.000 stanovnika ne stojimo loše u Europi. Štoviše, kako pokazuju podaci HZJZ-a, 2022. godine imali smo 7.407 liječnika, što je gotovo 300 liječnika više nego 2019. godine. Istovremeno, bolnice su imale 658.189 bolesnika ili 57.443 manje nego 2019. godine, bolničkih dana bilo je 800.000 manje, pregleda 700.000 pregleda manje...
Pa odakle onda toliki prekovremenih sati? Ne bi li i njih trebalo biti manje? I po ovome paradoksu je očigledno da još treba raditi na (ne)redu i organizaciji u javnom zdravstvu, posebice na uredbama i pravilnicima o kriterija i načina ocjenjivanja učinkovitosti rada, koji već sada izazivaju nezadovoljstva i u varaždinskom zdravstvu, kao i dežurstva u OHBP-u. Jer, iako manje izdvajamo za zdravstvo nego drugi, novaca ipak ima. To najbolje pokazuju privatne zdravstvene ustanove, koje lijepo rade i zarađuju, a dobrim dijelom se financiraju iz istog izvora - HZZO-a.
