Totalitarne režime moramo osuditi, a njihovim žrtvama odati pijetet, a ne da se ostaci stradalih po raznim jamama čuvaju u plastičnim gajbama, bez utvrđene istine što se dogodilo. To je odnos koji sebi moderna i slobodna hrvatska država ne može dopustiti.
Rekao je to u nedjelju Ivan Penava, predsjednik Domovinskog pokreta, koji je položio vijenac i zapalio svijeće sa stranačkim izaslanstvom u spomen svim žrtvama s Bleiburškog polja i onih tijekom križnog puta, koji je uslijedio. No, ne u Austriji, kako je to bilo godinama nakon II. svjetskog rata, a osobito nakon 1990., već kod Središnjeg križa na ušću Vuke u Dunav.
Posljedica je to odluke Odbora za unutarnje poslove austrijskog parlamenta koji je bio zatražio od ministra unutarnjih poslova zabranu održavanja komemoracije u Bleiburgu, izuzev služenja mise. Tako je glavno mjesto obilježavanja stradavanja nakon II. svjetskog rata sad postala Udbina, odnosno tamošnje svetište hrvatskih mučenika. Predstavnici Počasnog bleiburškog voda samo su položili vijence i zapalili svijeće uz spomenike žrtvama bleiburške tragedije na Bleiburškom polju i na groblju u Unterloibachu, bez skupova kakvi su bili od 1990. godine.
- Austrija očitala bukvicu Hrvatskoj zbog ustaškog derneka... i o tome što znači obračun s ekstremističkim i zločinačkim ideologijama, što znači funkcionalno pravosuđe i, uopće, pravna država, smjela je ocjena jednog od vodećih hrvatskih dnevnih tiskovina povodom austrijske zabrane svibanjskog okupljanja u Bleiburgu.
No, je li baš tako? Da je bilo u Bleiburgu i onih koji su veličali NDH - nema dvojbe. Ali takve je austrijska policija privodila, a sudovi kažnjavali. I to nije uopće bio nikakav problem jer su takvi činili manjinu među mnoštvom koje je samo htjelo ukazati ono što govori i Penava: žrtvama svih totalitarnih režima valja odati počasti, a sve totalitarne vlasti osuditi, kako fašističke, tako i komunističke.
Zabrana okupljanja u Bleiburgu stoga nije nikakav dokaz “funkcionalnog pravosuđa i pravne države”, a još manje obračun s “ekstremističkim i zločinačkim ideologijama”. Baš naprotiv. To je dokaz nespoobnosti i pripomaganja da zločini komunističkih vlasti odu u zaborav, kao i politike onih koji su ih omogućile.
A koliko je to dugoročno opasno, zorno pokazuje rat u Ukrajini. Rusija razara ukrajinske gradove i sela, ubija ljude, a istovremeno slavi pobjedu nad fašizmom u II. svjetskom ratu!? Što li bolje od toga govori da iza svih silnih parada uz “pobjedu nad fašizmom” minulih desetljeća nije bilo ništa doli obilježavanja puke pobjede, odnosno dolaska na vlast i njezinog očuvanja, dok su antifašističke vrijednosti, kao što su sloboda i tolerancija, bile i ostale zadnja rupa na svirali. A kamoli sreće da je tako bilo samo u Rusiji...
