Uvijek povoljnija kupovina! Poruka je to s velikog, jumbo plakata uz cestovni ulaz u Varaždin. I ne samo tu. Ova poruka može se vidjeti u još nekim mjestima blizu hrvatsko-slovenske granice jer se trgovački lanac, koji poziva na povoljniju kupovinu, nalazi u – Sloveniji!
Ovaj, naoko trivijalan plakat slovenskog trgovca, zorno pokazuje gdje je Hrvatska danas, posebno njezini građani. Da bi smanjili troškove koji nemilice rastu, osobito onih u prehrani, trebaju ići van, ako mogu. A vani su čak i hrvatski proizvodi povoljniji, dok su cijene nekih stranih proizvoda nekoliko puta manje. Je li to normalno?
Naravno, ne bi smjelo biti tako. I zato se ne treba čuditi nastavku bojkota trgovačkih lanaca i potrošnje petkom, odnosno tjednom bojkotu jednog lanca. Treba se čuditi izjavama onih koji razlog viših cijena vide (samo) u rastu plaća i tome slično jer ne objašnjavaju zašto su vani plaće veće, a cijene su u trgovinama ipak manje. Ako je u njemačkoj trgovini njezin proizvod tri puta jeftiniji nego u našoj ili je naš proizvod osjetno povoljniji u slovenskoj trgovini nego u našoj – jasno je da to trebaju razjasniti prije svega trgovci i dobavljači.
No, kad su cijene u pitanju, ne treba zaboraviti ni proizvođače. To tim više jer u Hrvatskoj poljoprivrednoj komori vele da ne možemo proizvesti tako jeftino kao što možemo uvesti pa zato treba biti oprezan s ograničavanjem cijena. Objašnjavajući zašto je proizvodnja skupa, naši poljoprivrednici, stočari i mljekari ukazuju na lepezu razloga, od cestarine i energije do nedostatka zemlje koja i kad je država daje u zakup, natječaju nema kraja, kao u Vratnom.
A što s tim u vezi rade odgovorni? Malo ili nimalo! Samo se širi popis zamrznutih cijena, unatoč upozorenjima da to nije (dugoročno) rješenje. Šuti se o natječajima za zakup bez kraja, kao i drugim razlozima (pre)skupe proizvodnje. Šutnja o ključnim stvarima ne čudi kada se pogleda kako se vode nadležna tijela. Ministar gospodarstva savjetuje kako doma peći kruh, a donedavni ministar poljoprivrede bolje bi vodio obranu, sudeći prema svojoj strasti.
Ne rezultati (ne)rada, već sklonost oružju, presudili su ministru poljoprivrede. No, ne čudi to jer kod nas se ionako ne odlazi zbog rezultata, već ekscesa, potkopavanja, muljanja i tome slično. Ali ne daleko. Zadnji pali ministar ostao je u Saboru i tu uvjetuje potporu većini. Ne muče donedavnog prvog čovjeka poljoprivrede i njegove kolege visoke cijene hrane, skupa proizvodnja, manjak u razmjeni poljoprivrednih dobara i tome slično. Ne, njih muče koliko je trupaca i kome prodano, odnosno tko o tome odlučuje.
Međutim, nema im se što zamjeriti. To je njihov domet, njihova glavna briga. Bit je u tome da se zapitamo zašto nas čude visoke cijene i troškovi, robni manjak i pozivi za kupnju vani, kad takve biramo na ključne dužnosti.
