O (be)smislu poslovice da je pravda spora, ali dostižna, zorno govori presuda bivšem predsjedniku Vlade RH i HDZ-a Ivi Sanaderu i ostalima zbog izvlačenja novca iz javnih tvrtki preko Fimia.
- To je odgovornost šefa stranke i nekih ljudi, koji su tu bili od 2004. do 2009. Mi s onim što se tada zbivalo, osobito ja kao predsjednik stranke od 2015., nemamo nikakve veze - poručio je predsjednik Vlade RH i HDZ-a Andrej Plenković, a isto je u Saboru tvrdio zastupnik Damir Habijan.
To je točno, kao i da HDZ nije zločinačka organizacija. Međutim, bi li HDZ bio tu gdje je danas da nisu milijuni izvučeni iz Croatia osiguranja, Hrvatskih pošta, Hrvatskih autocesta, Hrvatskih šuma i drugih državnih poduzeća?
Naime, kao i na cijeloj političkoj sceni, i na izborima je, nažalost, prečesto važnije ostaviti dobar dojam i ocrniti suparnike kad treba i ne treba, nego što je stvarno učinjeno, odnosno pogledati gdje je Hrvatska, primjerice, u odnosu na druge zemlje EU. Bila i još uvijek jest. Brzo se sve zaboravlja ili stavlja sa strane, a stavovi se prečesto stvaraju na temelju trenutnog dojma.
A za prikrivanje ili zanemarivanje žalosnog stanja, izuzev rata, nema ničeg boljeg od obilate promidžbe, koje nema bez novca, pogodovanja i sl. I to na svim razinama, od nacionalne, do lokalnih, kao što se svojedobno vidjelo i u Varaždinskoj županiji. I tu su nekada obilato nekima stizali oglasi Hrvatske lutrije, HEP-a, Croatia Airlines-a i drugih javnih poduzeća, što je nikada prije i nikada kasnije zabilježena praksa, koja je i danas ostala nedokučiva, iako su u vezi s njom bilo saslušanih na policiji...
A tko se jednom ovako ili onako vine u političku, poslovnu ili neki drugu orbitu, teško se spustiti. Pogotovo kada kazna za to stigne desetak i više godina kasnije, i to u vrijeme onih koji uistinu nemaju veze s ranijim nezakonitostima. Nije li, dakle, spora pravda barem dijelom zapravo nepravda?
A zašto u nas (pre)dugo traju sudski postupci? Kompleksnosti, kao što često ističu neki, pitajući bi li se u kratkom vremenu mogao napisati članak na temelju tisuća stranica? Naravno da ne bi. Međutim, neki postupci bi sigurno brže išli da se drukčije vode, i to od početka, još kada se potvrđuju optužnice u kojima su točke koja jedna s drugom nemaju blage veze.
Tako se u slučaju Karington, primjerice, sudi za navodni mito, ali i zapošljavanje bivših županijskih djelatnica u Grad Varaždin, a suđenje ide već treći put ispočetka i zato jer je raspravni sudac prebačen u istragu... I treba li onda čuditi što će proći godine do pravomoćne presude?
Naravno, nije to sve. Jer, što reći za to da ni nakon tri godine ništa se ne zna o nestanku milijuna iz blagajne jedne općine, a o nestanku oružja iz policijskog skladišta ne treba više ni trošiti riječi...
