Izuzme li se kvaliteta pregleda, dijagnostike i zahvata, vrijeme dok se čeka da se oni obave ili tzv. liste čekanja ključan su faktor kod percepcije kvalitete našeg javnog zdravstva u očima pacijenata. Štoviše, ponekad se čini i da je najvažniji čimbenik, pri čemu se olako prelazi preko novca koji se izdvaja za zdravstvo, iako on utječe na dostupnost lijekova, kvalitetu opreme i rad zdravstvenih djelatnika, među kojima, naravno, ima i onih koji sjajno rade za manje nego su zavrijedili.
Zbog ovog utjecaja na doživljaj zdravstva, ali i zdravstveno stanje, ne čudi da se s problemom tzv. listi čekanja u koštac odlučio uhvatiti i ministar zdravstva Vili Beroš. - Kraće liste čekanja naš su prioritet i u vrijeme epidemije. Rano otkrivanje bolesti spašava život, poručio je Beroš, a onda najavio dodatno ugovaranja postupaka, novi informacijski sustav te, nedavno, zabranu rada u privatnom zdravstvu liječnicima koji su na određenim funkcijama ili ne ispunjavaju norme, a liste čekanja na njihovom odjelu duže su od prosjeka.
Slijedom toga, ali i ministrove sumnje da pojedini liječnici pacijente iz privatnih ustanova šalju preko reda u javne bolnice ili pacijente iz bolnica preusmjeravaju u privatne ordinacije, Ministarstvo zdravstva traži imena liječnika koji rade i privatno, kao i podatak koliko rade u bolnicama. Pri tome se ističe da u planu nije zabrana rada u privatnim klinikama liječnicima iz javnog sektora, nego uvođenje reda, neki to ne vide tako.
Hrvatska udruga bolničkih liječnika populističkom je ocijenila Beroševu najavu da će se dvojni rad, osim ravnateljima i zamjenicima bolnica, zabraniti i predstojnicima i pročelnicima klinika, a u određenim uvjetima i drugim liječnicima. - Berošev potez služi prikrivanju njegovih dosadašnjih značajnih propusta u kontroli dvojnog rada liječnika. Da je postupao po zakonu i umrežio privatno i javno zdravstvo, moglo se detektirati liječnike koji zloupotrebljavaju dvojni model rada, ocjenjuje HUBOL, a sličnog je stava i Hrvatska liječnička komora, upozoravajući da bi neka najavljena ograničenja mogla poteknuti na odlazak liječnika u inozemstvo.
Da se ne bi dogodilo potonje, a uveo red te, prije svega, unaprijedilo postojeće stanje, valjalo bi konačno razmisliti i o proširivanju mogućnosti dodatnog plaćanja za usluge u javnom zdravstvu. Zašto, primjerice, trudnici ne bi mogle kroz dopunsko osiguranje ili neki drugi način ugovori porod u bolnici uz prisustvo točno određene liječnice ili liječnika? Uostalom, zašto se ne bi, uz dodatno plaćanje, omogućile i druge zdravstvene usluge u bolnicama izvan radnog vremena? Zar je to lošije od toga da godišnje HZZO plaća više od pola milijarde kuna za usluge u privatnim zdravstvenim ustanovama?
