Hvala svim liječnicima koji iz dana u dan rade svoj humani i zahtjevni posao, svakodnevno pružajući pacijentima zdravstvene usluge, nadu i utjehu... čestitam njihov nacionalni Dan liječnika jednim velikim hvala.
Poručio je to ove nedjelje Damir Poljak, ravnatelj varaždinske Opće bolnice, doktorima u najvećoj ustanovi javnog zdravstva na sjeveru naše zemlje, ali i svim drugim liječnicima, a slično se oglasio i varaždinski župan Anđelko Stričak te još neki. Bile se to poruke zahvalnosti kakve se prerijetko čuju ne samo povodom Hrvatskog dana liječnika, već općenito, baš kao što se premalo čuje o uspjesima u našem zdravstvu. Nažalost.
Umjesno pohvala i svijetlih primjera, kakvih nesumnjivo ima u našem zdravstvu - poput uspješnih zahvata ili stručnih radova, čije rezultate prenose i istraživanja pod okriljem Europske unije ili se pozorno slušaju na svjetskim kongresima, kao što je to slučaj s radom dr. Renate Kelemenić Dražin i dr. Anuške Budisavljević o onkološkoj skrbi u nas - sve češće se iznose slučajevi koji bacaju loše svjetlo na rad liječnika i cjelokupan zdravstveni sustav, a bez temelja.
- Bog sve vidi i ne naplaćuje svaki dan, ali vama, besramnici jedni s odjela, naplatit će duplo! I neka! Za drugo niste, završne su riječi istupa kćeri pacijentice čakovečke bolnice, koja je na "dan hospitalizacije molila da majka ostane u bolnici, a za tri dana tražila načine kako da je izbavi van iz napaćenog, smrtonosnog, luđačkog odjela"! Čemu tako oštro, klevetnički čak? Jer su liječnici "uništili mamino dostojanstvo i pravo na život", i to "propustima tolikih razmjera" da je majka "postala veći invalid nego prije bolnice, i to nakon samo tri dana boravka na odjelu". A njezina je majka, kako je utvrđeno, došla na pregled radi kašlja, a otkriven joj je tumor trbuha te je "liječena sukladno pravilima dobre medicinske struke" pa "njezino fizičko stanje prilikom otpusta bilo sukladno postavljenoj dijagnozi i liječenju".
Što li tek reći o slučaju u Varaždinu o kojem se izvještavalo da je hitna pomoć stigla po pacijenticu "tek šest sati kasnije i odvezla je u bolnicu u kojoj je idućeg dana preminula", a u zapravo je preminula treći dan? Ili slučaju zagrebačke pacijentice koja, unatoč uputi, nije preuzela nalaz o opakoj bolesti, a sada krivnju vidi u sustavu koji bi, istina, mogao na to upozoriti jer nisu svi odgovorni kad je u pitanju njihovo zdravlje...
Umjesto staloženog ukazivanja na moguća unaprijeđena zdravstvenog sustava pa i propuste, prečesto se javni prostor daje emotivnim prozivanjima bez valjane osnove i tako se stvara kriva slika rada liječnika i ukupnog javnog zdravstva. A onda ćemo se čuditi što nam liječnici odlaze, što nas nema tko liječiti, iako im se daju povoljniji stanovi i tome slično...
