Rođena sam s krive strane željezne zavjese, sanjala sam druga mjesta na kojima su ljudi imali slobodu izbora, gdje se slobodno moglo govoriti i izražavati svoja uvjerenja, a da se zbog toga ne bude progonjen. Gotovo je nevjerojatno koliko je osvrta, posebice negativnih, izazvala proteklih dana ova rečenica predsjednice RH Kolinda Grabar Kitarović, koju je izgovorila dok je u Washingtonu primala nagradu Fulbright za životno djelo iz ne baš jasnih razloga. Umjesto da se tek kimnulo glavom u znak odobravanja izrečenog, krenula su osporavanja od raznih strana: povjesničara, političara i diplomata pa sve do estradnih zabavljačica!?
- Nije imala slobodu izbora? Jel bila gladna u djetinjstvu? Žedna? Jel išla u Ameriku na školovanje u razmjenu, ustvrdio je neki „socijalist“ na twitteru N1. Tu se oglasio i Predrag Matić, navodeći da se predsjednica „zbog težine zavjese nije mogla probiti na željeno školovanje u Moskvi pa joj je preostalo da ode u SAD“, kao i Jadranka Kosor, tvrdeći da se „falsificira povijest za sitne političke bodove“, a najdalje je ipak otišao Bojan Glavašević s tvrdnjom da je „odvratno koliko KGK besramno laže ovaj narod“.
No, bio je to tek početak osporavanja, kojem su obol dali i glavni mediji. Tako Mirka Galića zaključuje da „ni u najgo-rem periodu, Jugoslavija nije bila s onu stranu željezne zavjese“, dok Hrvoje Klasić ipak priznaje da je Jugoslavija „doista i bila s druge strane ‘’iron curtain’’, ali samo do 1948. od kada je „u čudnoj poziciji između Istoka i Zapada“ s „velikim razlikama u odnosu na Mađarsku“.
Koje su to velike razlike, nažalost, nitko ne veli, osim da se moglo putovati u inozemstvo. No, zaboravljaju da ni odlazak u inozemstvo nije spasilo one koji su govorili da jugoslavenski socijalizam i KPJ ne vode nikuda, osim u bijedu, a onda u rat, dok o slobodi govora, izbora i okupljanja valjda ne treba trošiti riječi. Isto tako zaboravlju se poslijeratni zločini, nacionalizacije i slični povijesni eksperimenti, ali i da su automobili naizmjence vozili s parnim i neparnim tablicama zbog loših gospodarskih prilika, a u mjesnim odborima izdavani su kartoni radi ograničene kupnje osnovnih prehrambenih namirnica, kojih je manjkalo.
I nije potonje bilo 1945., 50-ih ili 60-ih, nego 80-ih godina, kada su na sud i dalje pozivani, primjerice, studenti FOI-a jer su pisali da je socijalizam falš projekt, budući da nema malih i srednjih poduzeća, a od progona su spašeni zahvaljujući profesoru, članu CK KPH, koji je rekao da o tome raspravljaju i u - Centralom komitetu! Istina boli, neke posebno, ali ne bi trebalo davati takvima pozornost, a onda se žaliti kuda to ide predsjednička kampanja.
