Era kontinuiranog rasta je iza nas jer više nemamo prostora za rast i bilo bi idealno da brojke ostanu na ovom nivou, rekao je ministar Tonči Glavina govoreći o turizmu u Hrvatskoj, naglašavajući da se sada traži savršen balans između prihoda i svih pozitivnih učinaka od turizma te kvalitete života, odnosno održivost (su)života stanovnika i turista, jer se ne smijemo dovesti u situaciju da lokalno stanovništvo prosvjeduje protiv turista i protiv turizma. Iako je Špancirfest tek počeo i još slijedni niz njegovih uličnih, zabavnih i ostalih programa te je otvoreno pitanje hoće li će ove godine doći do svog vrhunca ili ima još prostora za rast, riječi ministra turizma valja imati na umu i kad se govori o varaždinskom festivalu dobrih emocija, prvom događanju takve vrste u našoj zemlji koji su kasnije preuzimali drugi uz veće ili manje promjene. I ne samo kada se govori o njemu.
Jasno je, naime, da gradski trgovi i ulice te sve ostala urbana infrastruktura, poput parkirališta i javnog prijevoza, ali i ugostiteljstvo i drugi, nemaju beskrajne, već ograničene kapacitete. Upravo zbog toga, događa se, nažalost, da neki posjetitelji uličnih i sličnih festivala ne uspijevaju doći do željenih sadržaja u vremenu koje su izdvojili za to. Ili u sklopu predviđenog troška jer nekima je velika potražnja za određenim proizvodom ili uslugom znak za rast cijena, posebno na istaknutim mjestima, unatoč tome što sadržaj i kvaliteta ne opravdava veći trošak. Zbog toga nisu zadovoljni ni gosti, a niti stanovnici.
Neki su shvatili da u ograničenim okolnostima nema smisla stala utrka za nekim brojkama, pogotovo ne za većim brojem posjetitelja. Primjerice, kako nam je rekao direktor čakovečke Turističke zajednice Filip Horvat nakon ovogodišnjeg Porcijunkulovog, želja im je napraviti odmak od uličnog događanja s velikim koncertima, koji su u financijskom, prostornom i svakom drugom pogledu zahtjevni za sredinu kao što je Čakovec, a pitanje je što i kome donose.
Primjerice, glazbena događanja koja se u nas rade zbog što veće posjećenosti uglavnom su bez naplate ulaznica, ali nisu besplatna, već se nastupi glazbenika masno plaćaju novcem od sponzorskih ugovora velikih korporacija koje pak zabranjuju ponudu sličnu svojoj lokalnih poduzetnika pa se na kraju postavlja pitanje čemu i kome zapravo festival služi, odnosno tko ima i koliko koristi od prevelikom broja posjetitelja za koje ugostiteljstvo treba osigurati i veći prostor i više osoblja, kojeg je ionako teško naći te se izlaz vidi u većim broju manjih događanja tijekom godine.
Nije li došlo vrijeme da se ova pitanjima i dvojbe razmotre i u Varaždinu, vidi gdje je tu trenutno turizam, zašto se tu (ne)dolazi, (ne)ostaje i koliko je (ne)zadovoljstvo, a zatim utvrdi kakav se turizam želi te kako to toga doći, poštujući prostorne i sve druge resurse.
