Iako već sada ima deset kandidata za predsjednika RH, to još nije konačan broj. Izbori su u prosincu, a kandidata bi krajem rujna mogao istaknuti i HNS, ali ne i samo on. No, iako je kandidata sve više, izbor ne bi trebao biti (pre)težak...
Narodnjaci su najprije bili skloni podržati Zorana Milanovića, ali njihova je podrška počela brzo kopnjeti nakon pohvala koje je izrekao na račun Radimira Čačića, predsjednika Reformista, koji su također uz bivšeg SDP-ovog premijera. Stoga su HNS-ovci zaključili da su „svi dosadašnji kandidati otišli previše lijevo ili previše desno“ pa ne mogu nikoga podržati te razmišljaju u svojem kandidatu, I. Vrdoljaku ili M. Batiniću, iako bi najradije da se predsjednika bira u - Saboru!?
Dobili još jednog kandidata ili više njih, bitno bi pitanje za svakog tko će glasovati trebalo biti ne tko kako izgleda, pjeva ili govori doskočice i sl., nego zalaže li se za opće dobro, na koji način i zna li kako to provesti. A kod potonjeg ključna je dvojba trebaju li predsjedniku države veće ovlasti ili ne, tj. da ostane fikus.
Žele li se ozbiljnije promjene i bolje za sve, a ne samo odabrane, predsjedniku trebaju veće ovlasti. Ne mogu sve ključne odluke ovisiti o onome tko – na ovaj ili onaj način - uspije osigurati većinu u Saboru, koja mu je ujedno i - teret. Naime, dok zadovoljni sve koji čine većinu, malo što ostane od njegovih želja za ozbiljnije promjene. Naravno, ako ih i ima.
Štoviše, kao što se zorno vidjelo proteklih dana, zbog međuzavisnosti ne može se iz vladajuće većine najuriti čak ni one koji, temeljem incidenata, dovode u vezi današnju Hrvatsku i NDH, govore o rehabilitiranju ustaštvo i Hrvatskoj kao faktoru nestabilnosti. Ako se ni to ne može, a ne može se, kako će onda provesti, primjerice, ozbiljnija racionalizacija lokalne samouprave i time otvoriti veći prostor za bolje plaće, kako očekivati da će se zastupnici u većoj mjeri birati preferencijalnim glasovima i tome slično?
Možda će neki reći da u Saboru i Vladi postoji volja da Hrvatska ne bude na začelju po sve više pokazatelja, ali zar nije jasno kako stvari stoje nakon što je potopljen referendum za veći udio preferencijalnih glasova? Za takve, ozbiljnije promjene, nažalost, nema volje, kao ni za transparentnije vođenje financija, učinkovitije pravosuđe, racionalniju državu...
Netko na sve to konačno treba potaknuti, a ako to ne žele etablirane političke stranke, zašto ne bi to mogao i smio onaj tko je od građana neposredno izabran za predsjednika? Ako to neće on, tko bi drugi to mogao ili trebao? Dakle, predsjednik se uistinu nameće kao mogući korektiv dvovlašću i u nas narušenoj trodiobi vlasti, katalizator nade u bolju Hrvatsku, ma što pričali...
