Mnogo polemike stvorilo se oko najave da će svi oni rođeni nakon 1961. godine moći u mirovinu tek s navešenih 67 godina. Od iduće godine ubrzava se ujednačavanje radnog vijeka muškaraca i žena .Nakon toga će i muškarcima i ženama radni vijek postupno rasti za šest mjeseci te će svi od 2028. godine raditi punih 67 godina, što je zapravo deset godina ranije nego što je planirala Milanovićeva Vlada.
Međutim, je li isto i treba li biti isto za sva zanimanja? Mogu li do 67. godine raditi primjerice kirurg ili zidar? Produljenje radnog vijeka je trend na kojem inzistira Europska komisija zbog raznih čimbenika, primjerice zbog produljenja životnog vijeka ili pak zbog pada nataliteta. No, mogu li za nas vrijediti ista pravila kao i za one koji su radni vijek proveli u nekoj od uređenih zemalja i koji imaju plaće, a kasnije i mirovine dostojne za normalan život? Treba li se hrvatska Vlada bez pitanja pokloniti svakom zahtjevu Europske komisije, i to u vrijeme kad bi trebalo energiju usmjeriti u stvaranje uvjeta za nova radna mjesta?
Doduše, u Varaždinskoj županiji se ipak ukazuje na pozitivan trend, barem što se tiče porasta broja zaposlenih. Prema podacima DZS, Varaždinska županija je završetkom ožujka 215. imala 2,6 posto više zaposlenih u odnosu na godinu dana ranije. Druga je po rastu zaposlenosti u Hrvatskoj. Ipak, plaće su još uvijek male, a više od polovice radnih mjesta je u prerađivačkoj industriji u kojoj se puno više radi, nego što se zarađuje. Ono što pak dodatno zabrinjava, a na što se mahom žale poduzetnici, je uništavanje domaće proizvodnje. Sami stvaramo jeftinu radnu snagu, a jeftina roba upitne kvalitete iz uvoza u trgovačkim centrima polako zamjenjuje domaće proizvode.
To nije rezultat ove Vlade, a ni one prošle... To je rezultat sustavnog ponavljanja istih pogrešaka svih Vlada do sad. Kad su prije nekoliko godina govorili o stezanju remenja i štednji oni što su najmanje štedili, trebalo se zapravo raditi na poticanju potrošnje, što bi dovelo do boljeg standarda. Sad imamo radnike na minimalcu koji su sretni ako uopće dobiju plaću, a jedva si mogu priuštiti i te jeftine proizvode iz uvoza na policama trgovina. Sela odavno više nisu sela, a mladi bježe u grad nebi li u nekom pogonu zaradili minimalac jer im se čak i to više isplati od toga da na svom vrtu ili u svojoj staji proizvode i uzgajaju ono što neće moći prodati...
Dok god su reforme samo floskula, a ne sredstvo za stvaranjem istih mogućnosti za sve građane, teško ćemo se mjeriti s uređenim zemljama. U međuvremenu, trebali bi ipak pričekati sa zahtjevima EK, barem dok djelomično ne uskladimo i mogućnosti koje građanima pružaju uređenije zemlje. Jer, uzalud domoljublje kad u fokusu nije građanin, svaki radnik, umirovljenik, školarac, student...
