Dok se ne vidi kraj ratnim sukobima u Ukrajini i na Bliskom Istoku, koji bi se mogli još i proširiti – a tada bi “neutralnost”, koja tako lijepo zvuči, bila čista iluzija, iako nije zapravo već sada – Hrvatska se suočava i s vlastitim, posebnim izazovima, koje neki trivijaliziraju, zanemaruju ili jednostavno potiskuju u drugi plan glupim osvrtima, spornim postupcima i neplodonosnim prepucavanjima, kakvih smo svjedoci iz dana u dan, osobito na relaciji naših čelnih ljudi na svim razinama, a osobito najvišoj.
Među takvim, većim našim izazovima koji se banaliziraju i potiskuju zacijelo je sve manje djece i općenito gubitak stanovništva, premda ni tu nismo specifični. I mi, ali i dobar dio Europe, osobito srednje i istočne, imamo sve manje stanovnika u gotovo u svim dijelovima zemlje, što je stari problem koji je posebno došao do izražaja nakon ulaska u EU, kada su brojni otišli preko granice u potrazi za boljim životom.
Gubitak stanovnika zbog iseljavanja, međutim, nije od jučer. Odlazilo se i puno ranije, što zbog ekonomskih, što zbog političkih razloga, a (pre)malo se vraćalo. Upravo zbog toga, procjenjuje se da danas Hrvatska ima iseljenika i njihovih potomaka gotovo isto toliko koliko i stanovnika.
I tu, u dijaspori, neki vide potencijal za popravak loše demografske slike. Među njima je i Zdenko Štriga, viši savjetnik pri Vladi RH s angažmanom u Ministarstvu demografije i useljeništva, koji je prošli tjedan posjetio Varaždinsku županiju da bi njezino čelništvo prvo upoznao s planom povratka useljenika, odnosno ukazao na mogućnost uključivanja u pilot projekt privlačenja dijaspore u domovinu.
Viši savjetnik Štriga, rodom iz Ljubešćice, kao i njemu slični, trudi se okrenuti ili barem ublažiti loše demografske trendove. Hoće li uspjeti, prije svega ovisi o daljnjoj razvijenosti zemlje, dobrim mjerama i radu institucija. Nažalost, sav trud na tome zasjenjuju slučajevi kakav je odjeknuo baš prošli tjedan u našoj zemlji, ali i šire. Riječ je o istupu nezadovoljne Zadranke, koja se vratila iz Irske, ali se odlučila opet iseliti jer joj se činilo predugim čekanje dva mjeseca na osobnu iskaznicu.
Naravno, daljnji rast plaća, BDP-a i ostalih gospodarskih pokazatelja, koji uglavnom najviše potiču iseljivanje i utječu na useljavanje, traže vrijeme, volju i znanje. No, to nije slučaj s administrativnim preprekama, koje se mogu i moraju brže uklanjati, ako postoje. U potonjem slučaju valjalo bi razmisliti o osmišljavanju posebnog mjesta za njihovo rješavanje, a ne da nezadovoljni zbog osobne iskaznice i sličnog zabavljaju javnost, kojoj su loši primjer često zanimljiviji od onog dobrog.
Napravi li se to, poslože institucije i zadrži gospodarski razvoj, manje će se iseljavati, a više useljavati, jer ako su svoju dijasporu useljavale zemlje u kojima su danas ratni sukobi, onda valjda ćemo i mi uspjeti...
