8. svibnja 1945. obustavljeni su na europskom tlu višegodišnji oružani skobi, čime je završen II. svjetski rat, najpogubniji sukob u ljudskoj povijesti u kojima su stradali milijuni ljudi, osobito Židovi. Pobjeda nad nedemokratskim, totalitarnim i rasističkim režimima, odnosno fašizmom i nacizmom, uzročnicima tih zala, stoga se i danas slavi jer su, nakon godina stradavanja, konačno obranjeni sloboda i demokracija.
Tako je barem bilo u zapadnoj Europi. U istočnoj se, međutim, dogodilo nešto sasvim drugo: nastajalo je nešto nalik onome protiv čega su se navodno borili. Jedna stranka, jedan vođa, jedan cilj. Jedan totalitarizam umjesto drugoga. Istina, bilo je i razlika. Umjesto nacije, primjerice, nova mantra bila je radnička klasa, samoupravljači... Umjesto Nacional-socijalističke (njemačke) radničke partije, stižu razni savezi komunista.
Nažalost, Hrvatska, iako nije bila dio istočnog bloka, bila je dio tog vrlog novog društva u kojim se sve radilo za radnike. Deklarativno, a zapravo je uzak krug ljudi i njihovih sljedbenika vodu tjerao na svoj mlin preko komunističkih organizacija i njihovih službi. Što javnih, a još više tajnih. Godinama, desetljećima, sve dok jedna od njih, Savez komunista Srbije, nije iznjedrio agresivne nacionaliste. I onda je počeo konačni raspad bivšeg sustava i bivše savezne države. Naravno, kontrolirano...
I sad se neki pitaju zašto se sramimo svog antifašizma, zašto ne cijenimo pobjede partizana, zašto Hrvatska povodom 75. obljetnice završetka II. svjetskog rata nije potpisala deklaraciju o počasti žrtvama i borcima protiv nacističke Njemačke, kao što su (druge) zemlje iza željezne zavjese...
Najdalje je ipak otišao Tvrtko Jakovina, poručivši da je ‘sloboda došla 1945.’!? Međutim, istina je da velika većina naših građana cijeni, slavi i zagovara antifašizam, demokraciju i slobodu. Tako je danas, tako je bilo i kroz povijest. No, problem je što neki nikako ne žele priznati da svi komunisti nisu bili antifašisti, istinski borci za slobodu i demokraciju. Ni prije 1941., a pogotovo ne nakon 1945., kada se dovršavalo u ratu započeto novo društvo, koje nije imalo veze s idealima boraca za demokraciju i slobodu, idealima istinskih antifašista, koji se vide po tome za koje se vrijednosti zalažu, a ne tek po tome protiv koga su pucali.
Kada se, uostalom, samo po potonjem određuje tko je tko? To se novo društvo u istočnoj se Europi uglavnom zbog vanjskog čimbenika, a u nas domaćom silom i „voljom naroda“, prilično odmaklo od svega onog što je bilo poznato na zapadu, a cijenu toga, nažalost, plaćamo još i danas... Upravo zbog toga treba u nas navoditi: 8. svibnja - dan slavlja i/li žalosti.
