Plenković hoće totalnu kontrolu kroz Primorca, svog zamorca, i kroz Ustavni sud. Izbor novih sudaca Ustavnog suda, koji je još uvijek neizvjestan, pokušaj je da sačuva kontrolu nad Ustavnim sudom. Plenković i Šeparović bi voljeli da se predsjednički izbori ne održe i tražit će svaki razlog da se ne održe. To je hrvatska stvarnost, to nije bilo za vrijeme Tuđmana, nije bilo za vrijeme Sanadera. Ovo je totalno pokoravanje, a brana tome sam ja i - nitko drugi!
Je li ovo, što je izrekao Zoran Milanović u petak, kada je kratko došao u Čakovec i Varaždin jer su se tu počeli prikupljati potpisi za njegovu kandidaturu na predsjedničkim izborima - uistinu slika naše stvarnosti ili još jedan u nizu primjera predsjednikove samohvale kao “jedine brane HDZ-ovom pokoravanju”, odnosno jedinog jamca pošten(ij)e Hrvatske?
Jer, teško naći što je to uistinu obranio i/li loše razotkrio, baš kao što je to bio slučaj i sa Stjepanom Mesićem, koji je izabran za predsjednika kao protuteža HDZ-u i lopovluku, premda nikada nismo imali više kriminala nego u vrijeme njegovog predsjedničkog mandata tijekom kojeg nas je uglavnom uveseljavao pričama, a ne nešto konkretno napravio.
A odgovor o ozbiljnosti i (ne)utemeljenosti istupa Milanovića o traženju načina da se predsjednički izbori ne održe, čak i blokadom dogovora oko kandidata za ustavne suce, znat će se do kraja tjedna. Naime, do 7. prosinca Hrvatski sabor treba izabrati deset sudaca Ustavnog suda, koji je zbog isteka mandata doslovno spao na svega tri slova, odnosno suca. Ostane li tako, predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović tvrdi da bi Hrvatska ušla u nezabilježenu državnu i ustavnu krizu jer, uz ostalo, ne bi imao tko nadzirati predsjedničke izbore pa se ne bi mogli ni održati.
Šeparović stoga vjeruje da će oko kandidata za Ustavni sud HDZ i oporba postići suglasje, koje je nužno jer za izbor ustavnog suca treba dvotrećinska većina. A to nije lako osigurati jer se ne gledaju postignuća kandidata, koliko na to odgovaraju li ili ne političkim opcijama. I to je razlog teškog odabira sudaca.
Ali to i nije najgore, već što se posljedice dogovaranja vide i kasnije. Čak i u radu ustavnih sudaca. Ako nije tako, kako onda objasniti da je još 2020. predana ustavna tužba protiv presuda upravnih sudova te rješenja Županijskog suda u Zagrebu, kojim je potpisniku ovih redaka uskraćena nepravomoćna presuda za koruptivna djela jer se radi o “nedovršenom dokumentu”, kako je objasnio tadašnji predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, a danas glavni državni odvjetnik Ivan Turudić.
Iako se, očito, radi o banalnom, ali važnom pitanju, ova se ustavna tužba ubraja među najstarije koje još nisu riješene, izuzme li se stotinjak podnijetih prije 2020. godine. I svi šute. Slučajno?
