Već više od desetljeća Grad Varaždin muči se s krupnim problemima, koje su puno manje sredine riješile za godinu dvije. Tako su, primjerice, Ludbreg, Ivanec i drugi sanirali svoja odlagališta, i to tuđim novcem, dok varaždinski stari otpad omotan u bale i dalje leži u Brezju. Ne zato što struka ne zna kako se uhvatiti u koštac s tim i drugim problemima, već zbog načina na koje su njihova rješenja dogovarale gradske vlasti na čelu s Ivanom Čehokom, a onda i Goranom Habušem.
Ti, kontraverzni potezi, doveli su do gordijskog pravnog čvora. Štoviše, do optužnice te nepravomoćne presude. A okrivljeni i danas, kao gradonačelnik, ali i gradski vijećnik, opet nude rješenja za stare probleme! Takva situacija, razumljivo, izaziva podozrenja pa i sumnje. Je li posrijedi javni ili osobni interes kada, primjerice, Čehok predlaže nagodbu između Grada Varaždina i T&H Investa ili plaćanje kupljenog zemljišta, dvoji ne samo opozicija, nego i u HDZ-u, koji je dio vladajuće koalicije pa se točke skidaju s dnevnog reda. I tako se ništa ne rješava, sve stoji, a vrijeme ide pa prilike za ulaganja u Brezje padaju, ali i ne samo to...
A možda (neka) predložena rješenja uopće nisu loša i uistinu su u javnom interesu. Međutim, je li uistinu tako, svakako bi bilo jasnije kad bi se vidjela prvostupanjska presuda protiv Čehoka i ostalih, i to s obrazloženjima. Uostalom, budući da je vidio cjelovitu presudu, Čehok možda s pravom vjeruje da će na kraju biti oslobođen. Naravno, moguće je i da neće.
No, da bi se došlo do sudskog epiloga u nas su potrebne godine, ali život se ne može do toga zaustaviti. Štoviše, kao što su pokazali protekli mjeseci, treba donositi odluke i u vezi događaja koji su na sudu, odluke koje su teške desetke milijuna kuna ili imaju druge dalekosežne posljedice. Nesumnjivo, bilo bi to lakše kada bi oni koji donose odluke, kao što su vijećnici i birači, detaljnije znali što se stavlja na teret onima koji odluke predlažu ili su na političkoj pozornici.
Upravo zbog toga, zatražena je od zagrebačkog Županijskog suda presuda protiv Čehoka i ostalih. Ne samo izreka za što (ni)su krivi, nego i zašto je tako odlučeno. No, bilo je to uzaludno jer sud odbija dati presudu, navodeći da bi javna objava mogla utjecati na konačan ishod!? Kako to, nije jasno.
Zar se suci možda boje osvrta na presudu? Suci moraju biti sigurni u svoje odluke, unatoč svakojakim mišljenjima zbog kojih se mogu i čuditi i žalostiti, a mogu i tužiti, ukoliko ih se vrijeđa i sl. Međutim, javno iznesena mišljenja ne bi smjela biti za njih pritisak s kojim se ne znaju nositi. Uostalom, i ministar pravosuđa kazao je da pravosuđe i mediji moraju raditi na budućim odnosima, pri čemu se pravosuđe treba naviknuti na to da neovisnost ne znači da nitko ne može komentirati ni pisati o njegovom radu.
Zar su suci Vrhovnog suda toliko slabog integriteta da su podložni baš svemu što bi se pisalo, i to samo u ovom slučaju jer se druge nepravomoćne presude objavljuju? Je li uskraćivanje (samo ove) presude pravi način da se spriječe osvrti i vrati ugled sudova za koje čak 72 posto građana smatra da su korumpirani? Zar nije loše i za okrivljene da javnost ne zna cjelovitu presudu, a poznata je stotinjak stranica opsežna žalba USKOK-a, koju ćemo objaviti nakon provjere autontičnosti?
