Ako ne napravimo nužne promjene u društvu, nećemo izbjeći loš scenarij pa i bankrot, a onda nam pitanje neće biti gdje si bio 1941. ili 1991., nego gdje si bio 2019. godine.
Ovako Dejan Kovač objašnjava što ga je ponukalo da ode sa Sveučilišta Princeton te se vrati u Hrvatsku i postane predsjednički kandidat, kojeg u tome podupire HSLS. Zbog toga je prošle subote i on bio i na Špancirfestu, a na pitanja je odgovarao otvoreno, ali odmjereno, uglavnom s dobrim argumentima i nadasve jasno, uočavajući stvarne izazove današnjice i nudeći rješenja.
No, dok se ovaj povratnik iz SAD-a i njemu slični trude usredotočiti na sadašnjost i budućnost te odmaknuti društvo od gluposti, bahatosti, bezobrazluka, bezličnosti i bezidejnosti, malo malo netko nas „povuče“ u 1945., 1941. ili još ranije.
Tako bivši predsjednik Stjepan Mesić i Budimir Lončar upravo ovih dana grme da se u „Hrvatsku vraća fašizacija i ustašizacija“ pa sukladno tom stavu pozivaju na „suprotstavljanje revizionizmu“. Međutim, baš Mesić kao malo tko prekraja našu bremenitu povijest mimo argumenata, a moglo bi se reći čak i zdrave pameti.
Naime, kada govori o antifašizmu moglo bi se shvatiti kako je on sporan za većinu u Hrvatskoj, što nema blage veze s istinom jer je čak i u vrijeme II. svjetskog rata vjerojatno za većinu fašizam bio neprihvatljiv, pa ne treba dvojiti kakav je stav danas. No, posebno je pitanje jesu li svi partizani, a posebice komunisti, uistinu bili antifašisti, kada se uzme u obzir kakvo su društvo stvorili i zašto su se uopće pobunili protiv fašizma i nacizma.
Naime, druga je Jugoslavija bila nedemokratska zemlja, zemlja u kojoj su se politički neistomišljenici zatvarali i proganjali, zemlja koja je u gotovo pola stoljeća postojanja imala samo jedne izbore, i to 1945., a o regularnosti tih izbora moglo bi se raspravljati. Nakon toga stvara se kult ličnosti Josipa Broza Tita i komunista, što se jasno vidjelo i u ustavu bivše savezne države. Tako je ozakonjen veliki povijesni, totalitarni eksperiment s ljudima i narodima, koje su upravo komunisti 80-ih godina prošlog stoljeća odveli u društvo neimaštine, kartica za hranu, a onda su ih i zavadili te odveli u rat.
Usprkos svemu tome, Mesić danas, kada Europa obilježava Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritativnih režima (kojeg su se sjetili samo u Novom Marofu i Kućanu Gornjem), veli da „Jugoslavija nije imala totalitarni režim“, već samo autoritarni, da nismo bili iza željezne zavjese jer smo imali i - jogurta!?
Naravno da ove „mudre misli“ vicmahera, sklonog pjevanju svega i svečega, otvaraju pitanje tko nas je to sve vodio, ali još važnije je danas paziti da nas takvi i njima slični ave-ti prošlosti više ne vodaju.
