I ovaj tjedan nastavit će se pregovori političkih stranaka oko saborske većine, odnosno Vlade. Iako dogovori nisu bili možda nikad manje izvjesni, ipak se najviše šanse daje HDZ-u za osiguravanje većine, a zatim nekako SDP-u i novim izborima, koji zacijelo ne odgovaraju saborskim zastupnicima pa će se nekome prikloniti. Ako ne svi, onda barem neki, što će pojedine stranke na političkoj sceni dodatno zatresti.
Naime, ono što se pretpostavljalo prije izbora, nakon njih postalo je izvjesno i neminovno: da bi se dobila većina od 76 ruku u sabornici, morat će se pridobiti barem poneka ruka iz oštro sučeljenih tabora. A to za sobom nosi raspad barem jedne koalicije ili stranke. Ili, u najboljem slučaju, izbacivanje nekih članova.
Raspadi i napuštanja stranaka već su zapravo u tijeku. Hrvatske suvereniste napustio je još sredinom mjeseca Ladislav Ilčić, prvi varaždinski europarlamentarac i sada nezavisni kandidat na lipanjskim izborima za EU parlament, i to u vrijeme kada je stranka najavljivala moguću koaliciju sa SDP-om, odnosno Možemo. S time, ali i s pozicijom u opoziciji, ne miri se ni Vesna Vučemilović, kojoj čelnik stranke prijeti isključivanjem, dok je Most, koalicijskog partnera Hrvatskih suverenista, napustio bračni par Raspudić.
Ruka Vučemilović, međutim, ne bi bila HDZ-u i partnerima dovoljna za većinu. Stoga se nagađa hoće li im se pridružiti netko iz Nezavisne platforme Sjever ili Fokusa. Naravno, uz ruke zastupnika manjina, koje u većini svakako vidi Predrag Štromar, HNS-ovac. Očekivano s obzirom na najavljivano u kampanji, Štromar je zbog toga javno prozvan od Ivana Penave, čelnika Domovinskog pokreta, koji se, nakon uspjeha na izborima, našao u ozbiljnom problemu: ako bude u savezu s HDZ-om i posebice manjinama, točnije SSDS-om, iznevjerit će obećanje dano glasačima prije izbora, a ne ide li s manjinama i HDZ-om, veliko je pitanje hoće li stranku sačuvati od raspada ili barem “prebjega”, koji će naglašavati da ne žele ostati sa SDP-om. Ili, jednostavno, iskoristiti priliku za svoj daljnji (poslovni) uzlet...
Sada, očigledno, na vidjelo izlazi kratkovidnost pojedinih (pred)izbornih obećanja i stavova, kako što je isticana nesuradnja s pojedinim političkim strankama, koja bi trebala biti mjera u krajnjoj nuždi. Umjesto toga, naši bi političari trebali težiti ostvarenju svojih ciljeva kroz dogovor i kompromis. A to znači ne bježati od pozicije jer na njoj mogu provesti programe za koje su dobili glas birača. Ili ih barem pokušati ostvariti, odnosno utjecati na promjenu politike partnera. Ostanu li po strani, kakve koristi od toga, osim ukazivanja na propuste vladajućih?
