U današnjem odlomku prorok Amos napada velikaše koji se goste po palačama, raskošno namještaju svoje domove. Prorok im najavljuje da će prvi biti prognani te će umuknuti njihovo veselje.
Činjenica je da se ova prorokova kritika tiče i nas danas. Ne možemo tako uživati plodove svoga rada, učenja, životnih uspjeha kao da ne postoje kraj nas i uz nas osobe koje toga ne mogu sebi priuštiti ili ne mogu postići zbog određenih svojih (ne)sposobnosti.
Pavao je vrlo zahtjevan prema svojim suradnicima te traži od Timoteja da bude na čelu zajednice ne samo snagom svetog reda i povjerene mu vlasti nego i snagom uzorne osobne vjere. On treba sam vršiti ono što druge u Crkvi uči i potiče. On je Božji čovjek zato što se Bog njime služi u vođenju zajednice, dijeljenju sakramenata, tumačenju Svetog pisma. Između Isusova uskrsnuća i ponovnog dolaska Crkva misijski djeluje kroz povijest čuvajući cijelo evanđelje i vjerujući u ostvarenje obećanoga.
Isus je često poticao svoje suvremenike na odgovorno služenje materijalnim dobrima. Više puta je, govoreći o konkretnim siromasima, htio pokazati da oni nisu nevažni zbog svojeg statusa u društvu nego su osobe s punim ljudskim dostojanstvom, Božja djeca vrijedna pažnje i ljubavi. U današnjem Lukinom izvještaju svoju poruku je upravio farizejima koji su smatrali da je bogatstvo znak osobne kreposti i Božjeg blagoslova, a siromaštvo znak javnih ili tajnih grijeha vrijednih Božje osude.
Kako bi ispravio takvo mišljenje, Isus je ispripovijedao parobolu o bogatašu i siromašnom Lazaru. On nije želio rješavati socijalne probleme svoga vremena, ali je pokazao suosjećanje sa siromasima. Teške muke u paklu, ovdje slikovito opisane, zapravo su svjesnost promašaja koji je nepopravljiv nakon ovozemnog života. Bogataš se ne muči zato što je bio bogat nego zato što je koristio svoje zakonito bogatstvo samo za sebe, što nije vidio na pragu svoje kuće Lazara u čirevima, u potrebi za pomoć. Lazar je ostao otvoren za Boga i ljude, a za svoju nesreću nikoga nije krivio nego je živio u vjeri da će mu Bog pomoći, da Bog vidi njegovu nevolju.
Iz ovog je očito da je Isus na strani siromašnih i bolesnih u svijetu. Bog ne šalje izvanredne znakove kojima ljude prisiljava na vršenje svojih zapovijedi nego im po službenicima Crkve objavljuje svoju riječ kao zajednici vjernika. Isus ne odbacuje bogataše nego ih upozorava da bogatstvo često zatvara čovjeka u sebe samoga, da lomi mostove prema Bogu i bližnjemu.
Prilika nam je danas ispitati svoju savjest i odgovoriti si na pitanje kako mi upravljamo svojim imetkom? Opažamo li one koji su, poput Lazara, željni mrvica pažnje, smiješka pa i naše materijalne pomoći? Koliko smo spremni pomoći radosni i zadovoljni jer nam to neće nitko uzvratiti? Koliko smo „zatvoreni u svoje palače“ i ne marimo za one koji nam kucaju na vrata iz osnovne životne potrebe?
