Jedna rođendanska čestitka započinje riječima: "Lijepo je što postojiš." Sjetio sam ih se kada sam htio sročiti čestitku Crkvi za Pedesetnicu, za dan kada ju je rodio Duh Sveti, koji ju je podigao na noge i poveo na Božji put. Ne stane u nekoliko rečenica moj popis zašto je lijepo što Crkva postoji, ali nastojat ću skratiti kako sam cijelim srcem zavolio tu svoju veliku obitelj.
Zavolio sam ju jer promatrao sam, od rodnoga kraja preko mjesta u kojima sam služio, kako je ona svoju dušu udahnjivala u tu zemlju koja je uzduž i poprijeko natopljena znojem i suzama, marljivošću i žrtvom, časnim riječima i poštenim koracima dobrih ljudi. Sjećam se kada je na proštenju jedna gospođa zamolila starijeg svećenika da, kako je rekla, posveti, tj. blagoslovi kupljenu krunicu, on je to rado učinio, ali je dodao: "Krunica se posvećuje molitvom". Tako je molitvom i radom "posvećena" i ta draga zemlja.
Na njoj sam upoznao toliko dobrih, svetih svećenika, toliko dragih, svetih osoba, muževa i žena, djece, staraca, prijatelja, suradnika, toliko ljudina u svakom zvanju i poslanju, duhovnih divova, heroja milosrđa, junaka poniznosti, neustrašivih Božjih boraca nevjerojatne hrabrosti. Upoznao sam toliko strpljivih mučenika, nenadmašivih dobričina, upornih zaljubljenika u istinu, toliko skromnih, mudrih, nadarenih, fantastičnih ljudi koje je sve odgojila Crkva. Zato sam ju toliko zavolio, jer Crkva su ljudi u čijim je tragovima prepoznatljiv potpis Duha Svetoga.
Njega, Posvetitelja, Gospodina i Životvorca, Crkva je najintimnije upoznala i svjedoči da je on milost koja se iz Božje ljubavi izlijeva u naše živote da ih oplemeni blagodatima koje ni ne slutimo. Bez njega bili bismo nepodnošljivi u svijetu užasa i besmisla. On je nepresušan izvor svježine i vedrine. Oganj koji spaljuje zlo, strast koja tjera naprijed, vjetar koji raznosi slabosti i otpuhuje strahove.
On je bogatstvo Božjih darova, Božja prisnost i briga, Božje htijenje da s njim sustvaramo i obnavljamo svijet. On je nadahnuće naših riječi i djela, branitelj koji štiti od dušmana oko nas i u nama, razbija ravnodušnost i uskogrudnost čineći nas velikodušnima. On je neugasiva svjetlost koja budi volju, bodri, podiže, okrjepljuje u nemoćima, tješi u žalostima, liječi u bolima, iscjeljuje u jadima i ljubi. Najsigurnije od svega, on svoju Crkvu ljubi.
Zato je lijepo što postojiš, draga Crkvo! Promatrajući te, znam da sam i ja na dobro mjesto pao. Kako jabuka ne pada daleko od stabla, tako si ti uvijek blizu drveta križa Spasiteljeva. Da te nema, ne bismo imali ni kamo rasti ni kamo pasti. Čuvaj nas, svoje malene, i drži nas skupa u ljepoti i snazi Duha Svetoga koji je najsigurniji put u krilo Oca nebeskoga. Vlč. Ivica Cujzek
