Poput zagonetke koja nam ne da mira dok ju ne razriješimo, odgonetali smo prošlih tjedana izraze došašća koji su nam davali naslutiti siluetu One koja čuva pravi smisao i duh Božića. Njene obrise iscrtava Sveto pismo, podarila su nam ih i mnoga umjetnička djela, a na osobit način snagu i ljepotu Bogorodice opjevao je narod u pjesmama došašća.
Slijedeći realnost života Majke Božje, otkrivamo kako se nakon navještenja ona nije oholila u nedodirljivosti i uobraženosti tražeći povlastice i časti, naprotiv, hitala je jednostavno služiti drugima.
To je put vjerničke zajednice koja je u došašću poput Majke Božje zanijela Krista i sada očekuje njegovo rođenje. Udaljimo li se od majčinskoga krila, i Bogorodice i Crkve, uzalud ćemo u pometnji svijeta tragati za okrajcima mira.
Tražimo li iskreno Majku Božića, moramo se ograditi od, doduše dražesnih, ali površnih betlehemskih navika koje su preplavile duh došašća. U stilu života u kojem ima mjesta i vremena za sve, osim za čovjeka u potrebi, osim za obitelj i novorođenče, osim za Boga, s Marijom se nećemo sastati. Ona je pohitala u gorje gdje je Elizabeta trebala pomoć i podršku. Ne gura se ona u centar pozornosti, zadovoljna je i u bijednoj štalici negdje u sjeni modernih kretanja.
Idući za njom, naći ćemo se u društvu onih baka i djedova koji skrovito stišću svoje krunice negdje u udaljenim zaseocima ili zabačenim sobicama naših gradova, a nerijetko i naših domova. Prići ćemo onima čija su srca izranjena zbog lažnih života, raznih nepravdi, poroka i zala. Spustiti se do usamljeničkih i bolesničkih uzglavlja, strepiti s očevima i majkama koji se svim silama bore za opstanak svojih obitelji.
Obraz uz obraz, tamo je i danas Marija. Raskajanim dušama koje uviđaju neodgodivu važnost sakramenata, napose pomirenja, pruža svoje ruke kao oslonac za nove prve korake. Smiješi se i plače, vjeruje i nada se, moli, voli i bori se s onima koji zagonetku došašća razrješuju njenim ključem poniznosti.
Marija nije mogla priuštiti svome Sinu raskoš i luksuz, ali mogla mu je vidik štalice uljepšati osmijehom. Mogla je odagnati strahove i ugrijati zebnju svojom blizinom, tvrdoću ležaja umekšati nježnošću svoga krila i djetinjstvo učiniti sigurnim svojom neustrašivom vjernošću.
To je njezina snaga. A to nije nikakva nadnaravna snaga, nego potpuno ljudska, potpuno naša. To je snaga kakvu svatko od nas nosi u svojim grudima, samo je ponekad zasjenjena nerealnim ili oholim težnjama.
Dragi čitatelji, i u ljepoti i u težini života, čuvajmo jedni druge! Ne dajmo duhu vremena da nam sakrije put poniznosti na kojem Majka Božja i naše oči otvara za sve ono što štalice naših života pretvara u dvore sigurnosti, u odaje mira.
