Nemam vremena, ne stignem, žurim, kasnim... U metežu tih isprika čovjek lako izgubi pojam o tome koliko vremena, zapravo, ima. Pitanje je samo za što. Pisac Kosmač u svojoj noveli kaže: „Vrijeme je dugo i sivo i tek su trenuci zlatni. Budući da su trenuci zlatni, mi ih lakomisleno rasipamo kao što rasipamo zlatnike padnu li nam u ruke. Tako je to. Nismo navikli raspolagati ni sa zlatom ni sa srećom.“
Nekada se žicalo kunu, danas se žica minutu. Zar je uistinu vrijeme postalo novac? I jedno i drugo se troši, krade, štedi, košta... oboje nam fali. Postoji ipak ključna razlika koju zorno predočava stvarna i prenesena slika „dva stolca“. Novcem se mogu kupiti, ali u isto se vrijeme ne može na oba sjediti.
Čovjek ima samo jedno vrijeme, jedan život, jedno poštenje, jedno lice. A kada s tim počne kalkulirati i tržiti kao što je naučio koristiti novac koji ima dva lica, onda se nađe u problemima i dugovima, samo ne prema bankama i trgovcima, nego prema Bogu i bližnjima.
Peta nedjelja kroz godinu poziva nas da malo stopiramo famu o nemanju vremena. Trajanje i vrijednost vremena ne ovisi samo o otkucajima sata, već i o našoj volji i vrijednostima koje u njih unosimo. Evanđelje nam pokazuje koje su to vrijednosti za Isusa Krista: jedino one koje imaju dušu. Pred njim je uvijek samo jedna stolica rezervirana za dušu koja je u potrebi, koja je pritiješnjena bolestima, željna iskrenosti, koja žudi da ju netko čuje i poštuje, pruži osjećaj da je vrijedna, da nije sama i izdana. Da netko za nju ima vremena. Ta duša koja je pred njim, Isusovo je vrijeme u kojem je presudna molitva i služenje.
Jesmo li mi odlučili što je nama presudno? Pazimo li na te dobre duše dok hrlimo nekamo gdje se jeftino prodaju ulaznice za mjesta na kojima se skupo plaćaju uzaludnosti? Ako ne, onda nam vrijeme doista jest samo novac. Ako samo trčimo za avanturama, za karijerom, ugledom, uzbuđenjima i atraktivnim partnerima, za skupocjenim predmetima, sjajem pozornica, povlastica, pohvalnica... a duše ostavljamo za poslije koje dođe ili ne dođe.
Promatrajući kako je Krist ispunio jedan svoj dan, osvijestimo si da je plaća za trčanje od jedne do druge stolice opravdana strepnja hoće li, kada se na koncu smiri, čovjek imati kamo sjesti da otpočine. Ondje gdje ni novac ni vrijeme više neće ništa značiti, hoće li ga itko prepoznati ako ni sam više ne zna s kojim svojim licem i Bogu i čovjeku prilazi?
To su prava pitanja, a ne imamo li vremena. Uvijek ga imamo dovoljno za ono što dovoljno cijenimo i volimo. Jer vrijeme nije novac, nego Božji dar koji smo pozvani ispuniti molitvom i služenjem. Dao Bog da to bude njemu na slavu, a nama na veću radost i iskrenije zajedništvo!
