Dok smo proteklih dana obilazili grobove svojih pokojnih članova obitelji, rodbine i prijatelja zasigurno su nam se svima misli svraćale na uspomene iz prošlosti, zajedništva i suživota s dragim pokojnicima. Grobovi nam bacaju pogled preko granica ovozemaljskog života. Čovjek u svojoj dubini spoznaje da život mora biti više od ovoga što nam pruža ovozemaljska stvarnost. Takva nas spoznaja otvara otajstvu uskrsnuća, ponajprije onog Isusovog u koje vjerujemo, a potom i našeg osobnog kojem se nadamo.
Liturgijska čitanja nedjelje pred nama također nam govore o uskrsnuću. U prvom čitanju iz Druge knjige o Makabejcima slušamo o mučeništvu sedmorice braće koji su radije izabrali smrt nego prekršili zakone svojih otaca. Snaga za njihovo mučeništvo proizlazila je iz njihove vjere u uskrsnuće. Četvrti od braće, prije nego će umrijeti, govori: „Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti!“ (2Mak 7, 14)
I Lukino evanđelje govori o uskrsnuću kroz raspravu Isusa i saduceja. Provokativnim pitanjem „komu će … žena pripasti o uskrsnuću?“ koje su postavili Isusu, željeli su se izrugati Isusu i svima koji vjeruju u uskrsnuće. Saduceji su naime uz farizeje bili jedna od glavnih političko-religioznih skupina u prvom stoljeću pr. Kr. do 70. g. n. Kr. To su uglavnom bili svećenici i nesvećenička aristokracija, oni koji su pripadali višoj klasi, odnosno bili su elita onoga vremena. Kao članovi Velikoga vijeća oslanjali su se isključivo na Mojsijev zakon (Toru), odbacivali su usmenu predaju, tradicijom utvrđena vjerovanja, npr. nisu vjerovali u uskrsnuće mrtvih, anđele, đavla...
Saduceji su bili poznati po političkim kompromisima zbog svojih staleških interesa što im je dugo omogućavalo da, sa svakom političkom vlašću koja je vladala njihovom zemljom, imaju dobre odnose, uključujući i rimsku u Isusovo vrijeme. Pitam se nisu li s ovim stavom o uskrsnuću povezani i njihovi životni izbori, politički kompromisi svakodnevno činili. Nevjera u uskrsnuće može izazvati čudne logične konstrukcije i opravdati sve izbore. Vjerovati u Boga, a ne vjerovati u uskrsnuće značilo bi da je Bog čovjeka, osudio na vječnu smrt, na grob. Vjera u Isusovo uskrsnuće povezana je sa spoznajom o svetosti ljudskog života. Koliki „saduceji“ našega vremena ispovjedaju vjeru u Boga, a istovremeno opravdavaju pobačaj, eutanaziju, eugeniku...
I povijesna lekcija za kraj: kada je 70. godine n. Kr. razoren Hram i time onemogućeno tradicionalno hramsko bogoslužje, svećenička aristokracija gubi svoj smisao postojanja. Saduceji, kao njihovi predstavnici, gube svaki značaj i nestaju iz povijesti.
