Jaslice... kako dirljiva i jaka riječ! Ne znam postoji li ikoja koja bi ljepše mogla sažeti smisao Božića. Bez Njega bila bi to samo jedna od zaboravljenih riječi jer današnji stil života okrenut je k drugačijem blagu, ne više onom koje nosi poruku radišnosti i radosti, poslušnosti i poniznosti u slici vola, magarca i ovce.
Bez Božića bila bi to obična štala, ali On ju pretvara u simbol svih ljudskih čežnji. No postoji jedan konkretan uvjet da se te čežnje ostvare. Bez svega se Bog može roditi, i bez okićena bora i svjećica, i bez životinjica, pjesama i kolača... ali ne može, tj. neće bez čovjeka.
Otkrivamo to u evanđelju četvrte nedjelje došašća kroz Josipovu borbu. Poput njega, često i mi smišljamo planove kako izbjeći neku tešku zadaću, no poput njega moramo shvatiti da se Božić ne događa onako kako čovjek računa, nego kako hoće Bog.
Njegov je uvjet jasan: Uzmi k sebi i stani uz svoju ženu, svoga muža, svoje dijete, oca i majku, brata, prijatelja; unatoč svemu i bez obzira na sve. Da, ponekad se treba za to i poniziti, ne gunđati, ne uzmicati, nego mukotrpno raditi, odricati se itd. Ponekad je lakše ostati po strani jer susret licem u lice s Bogom u jaslicama daje do znanja da je dosta.
Dosta je pozivanja na ljudske slabosti, strahove, nemoći. Dosta je biti privremeno ljudi, prigodno kršćani. Dosta je pretvaranja i odugovlačenja. Moramo hrabro prekoračiti prag najbjednijega kutka svojega "grunta" u koji nam Bog dolazi reći da se on nas ne stidi. Zna za sve naše jade, vidi našu prljavštinu i želi to promijeniti. Želi nam donijeti čistu nadu koja se u okrilju Marijine ljubavi i Josipove vjere rađa, ne kao neka ideja ili osjećaj, nego kao Dijete.
U ovo vrijeme posebno su mi na srcu djeca koja zbog raznih grubih stvarnosti nemaju lijepa sjećanja na Božić, kao i svi ljudi čija je nada zasjenjena usamljenošću ili udarana ljudskom pokvarenošću. Nemojmo ih zaboraviti. Poput anđela koji su pastirima pokazali gdje je nebo otvoreno, pomognimo i mi jedni drugima doći u svjetlo Božje blizine. Ne možemo više čekati, moramo sada došašće privesti kraju i u jaslice svojih života staviti ključnu figuricu koja nedostaje.
Ispravno je zaključiti da je to figurica Isusa, no on će i bez toga doći da nam očituje svoju privrženost. Neće nas zaboraviti, neće od nas okrenuti svoje lice. Nego je presudno to da mi sebe stavimo u jaslice svojih obitelji i svakodnevica. Mi moramo prestati okretati svoja lica od Boga i bližnjega da naše jaslice prestanu biti bezlične, neosobne, daleke, a da postanu, kao u igri riječi, ja-s-lice(m).
Licem uz lice s Isusom svoje smo štalice pozvani preobražavati u sve ono što si u Božiću čestitamo. Neka nam je sretno i blagoslovljeno! Vlč. Ivica Cujzek
