Evanđeoski izvještaj 29. nedjelje kroz godinu završava rečenicom: "Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“(Lk 18, 8)
Ova rečenica instiktivno nas vodi u budućnost jer navikli smo o ponovnom Kristovom dolasku govoriti kao da će se on dogoditi u dalekoj budućnosti. Na taj bismo način, makar djelomično, odgovornost za stanje vjere na zemlji o Kristovom drugom dolasku prebacili na buduće generacije. Rekla sam barem djelomično jer svi smo mi vjeru baštinili od prethodnih generacija i pozvani smo prenijeti je budućim naraštajima.
Baš kao što apostol Pavao u Drugoj poslanici Timoteju govori svom učeniku: "Predragi: Ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu. Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.“ (2 Tim 3, 14 - 17)
Pavao naglašava kako je za spasenje nužna vjera u Isusa Krista, vjera koja nam je posredovana od drugih, u kojoj smo poučeni, ali uz koju smo osobno i svjesno pristali: "... i čemu si vjeru dao“. Temelj je to i misijskog djelovanja Crkve o kojem posebno razmišljamo ove misijske nedjelje.
Pitajući se bi li Isus našao vjere na zemlji da se danas dogodi njegov drugi dolazak važno je da svatko od nas odgovori o svojoj osobnoj vjeri. Koliko sam ja osobno uložio truda upoznati Isusa i njegov nauk, koliko sam proučavao Bibliju, koliko sam se trudio ostvariti osobni odnos s Isusom u molitvi, s kolikom sam upornošću i povjerenjem „dodijavao“ Bogu u svojim molitvama?
Udovica, u Isusovoj prispodobi o tome „kako valja svagda moliti i nikada ne sustati“, uspjela je omekšati srce nepravedna suca. (Usp. Lk 18, 1 - 5) Kako? Upornošću i pouzdanjem onoga koji nema druge sigurnosti osim u osobi kojoj upravlja svoju molitvu. Doživljavamo li mi Boga na takav način ili se hvatamo za svakojake „sigurnosti“ ovoga svijeta: posao, obrazovanje, karijeru, moć, izgled, pa čak i obitelj, bračnog druga, djecu... Sve su te sigurnosti prolazne i nepouzdane jer u konačnici, o Njegovom drugom dolasku biti će važna samo moja osobna vjera, ona koju sam baštinio od Crkve i uz koju sam pristao slobodnom voljom.
Odgovorni smo za rast svoje osobne vjere, ali i za generacije koje dolaze. Kad susretneš živog Isusa onda ne možeš drugo nego željeti da ga i drugi upoznaju i tako ostvare svoj život u punini, ovdje i u vječnosti. Iz takve osobne, žive vjere ostvaruje se misionarsko poslanje svakog vjernika da Krista donosi svakoj osobi i vremenu.
