U Velikom tjednu promišljajući što je Božji Sin učinio da bismo mi u svjetlu Uskrsa imali novu, čistu stranicu na kojoj možemo započeti drugačiji život, u misli nadolaze stihovi Dragutina Tadijanovića: "Stajati pred bijelim papirom, još neispisanim, i znati: Dosad su sastavljeni milijuni pjesama na svim jezicima svijeta i za milijune ljudi na zemlji spremljeno je već oružje da ih uništi – a ti hoćeš da se čuje i tvoj krik: Mir svijetu! Sloboda svijetu! I svakome na stolu kruh."
S krikom Isusa Krista s križa sjedinjuje se i krik našega vremena. I krik čovjeka koji je našao Boga i trpi s njim, i onoga koji ne može naći Boga ili mu u svojoj patnji okreće leđa.
Svaki vjernik bolno stoji pred otvorenim svetohraništem nakon euharistije Velikoga četvrtka kada je Gospodin pred našim očima "uzet". Uzet je jer se Presveto pohranjuje na pokrajnji oltar ili u posebnu kapelu dok se glavni oltar ogoljuje, što označava Kristovo predanje u muku, a ta gesta nagoviješta već i krik Marije Magdalene: "Uzeše Gospodina", koji odzvanja u uskrsnom jutru. Dvaput ga ona ponavlja u Ivanovu navještaju uskrsnuća: "Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše."
Čini mi se da se u njezinu kriku ne radi o tome kako ona koja je bila tako blizu nije odmah shvatila što se dogodilo. Ona je tražila Gospodina, a ne njegovo mrtvo tijelo! Mislim da se radi o kriku koji dobro znamo i mi koji smo, također, blizu i shvaćamo što se dogodilo. Krik je to spoznaje da život, bolje reći svijet svakoga slomi.
Svi mi nosimo u sebi taj krik muke Velikoga petka, lomljenja naših svetinja, naših ljubavi i nadanja, pokušaja zla da ubije Boga u nama. Ali nakon Uskrsa više ništa nije isto jer Spasitelj je naše lomove preuzeo na sebe i omogućio da s njim budemo neslomljivi.
Taj njegov čin nije samo povijesni događaj, nego sadašnja stvarnost. Kristov se krik može čuti svaki put kada se u misi za nas lomi njegovo tijelo – posvećena hostija, tj. kruh. Zato je onaj izraz "svakome na stolu kruh" zajednički krik Boga i čovjeka koji u Uskrslome ima svoj vrhunac, ali ne i završetak. To je krik nade, to je snaga čovjeka koji se ne predaje, nego se buni protiv zla i, poput Magdalene, ne miri se dok ne nađe Kruh života – i u svetohraništima naših crkava i naših života.
Uskrsni mir ne znači da je sada sve gotovo, nego sada treba vidjeti što nije u redu u našim životima i zašto Bog nije u njima na svome mjestu. Uskrsna sloboda ne znači da više nemamo briga, nego da nam treba postati neugodno činiti grijeh koji kalja ljepotu nove stranice koju smo dobili. Na njoj neka ponosno stoji naša odlučnost da nećemo odustati ni kad nas život lomi jer Bog se ne oglušuje na naš krik, on čini svoje! Zato nam je Uskrs sretan. Vlč. Ivica Cujzek
