Isus je s apostolima stigao u Jerihon pri kraju hodočašća u Jeruzalem. Jerihon je stoljećima hodočasnicima bio omiljeno mjesto jer nakon njega više nije bilo prepreka na putu prema Jeruzalemu. Isus se na tom putu uistinu namučio uvjeravajući apostole u slijed događaja spasenja ljudi koji ga čekaju u Jeruzalemu. Muka, smrt i uskrsnuće njima su bili nekako strani, neprihvatljivi, a u njihovim glavama još je uvijek tinjala nada da će biti dionici zemaljskih časti i slave uz Isusa kralja.
U takvom ozračju iščekivanja pogleda na Sveti grad na izlazu iz Jerihona nailaze na slijepog prosjaka Bartimeja, koji će ih svojom vjerom posramiti. On nije imao ništa čime bi privlačio ljude oko sebe, jer takve je ljude odbacila većina, živjeli su na rubu društva potpuno ovisni o pomoći drugih. Živio je od milostinje koju su mu dobacivali prolaznici. Njegov zdravstveni i socijalni status nisu ga obeshrabrili ni bacili u očaj. Vjerojatno je, sjedeći danima uz put kojim su prolazili mnogi hodočasnici, čuo o Isusovim propovijedima i čudesnim ozdravljenjima.
U mozaiku tih događaja i iskustava u njegovoj se nutrini rodila vjera u Isusa kao Božjeg pomazanika i poslanika, od proroka navješćivanog Spasitelja svih ljudi. Riskirao je i pred mnoštvom ispovijedio svoju vjeru. Njegovi su ga poznanici ušutkivali nadajući se da će Isus samo proći pored njega. No on poziva Bartimeja pitajući ga što želi da mu učini. Da je to pitanje postavio apostolima, znamo što bi mu vjerojatno odgovorili, ako se sjetimo evanđelja prošle nedjelje. No Bartimej je tražio ozdravljenje, molio je Božje milosrđe. Na Isusov poziv bez puno razmišljanja odaziva se, ostavlja sve što je imao i sve oko sebe u želji da progleda, da može svijet gledati Kristovim pogledom. Pošao je za Isusom nasljedujući ga na njegovu putu.
Neka nam Bartimej iz današnjeg evanđelja bude poticaj na razmišljanje jesmo li u svojoj nutrini, u svojem duhu slijepci. Svjesni smo svoje grešnosti i ograničenosti, svoje nedostojnosti Kristove prisutnosti. Bartimejeva upornost i neustrašivost poziva nas na put istinskog življenja vjere u Krista Spasitelja. Ne smijemo se zatvoriti u sebe, baviti se samo svojim problemima i ostati u strahu i očaju. Trebamo shvatiti da je Bog naš konačni cilj i smisao života, da je Krist onaj koji mijenja naš život, koji nas poziva i šalje u svijet da doprinosimo pomirenju ljudi međusobno i s Ocem nebeskim. Poziva nas na svjedočanstvo o čovjekovoj nadi u Božju ljubav prema svima, na prihvaćanje svakog čovjeka. Moramo svjedočiti da život ima smisla, da se isplati živjeti u prijateljevanju s Bogom slaveći sakramente. Tako ćemo ozdraviti u duhovnom smislu i progledati.
Jesmo li spremni “odbaciti svoj plašt” koji nas udaljava od Boga i odazvati se Njegovu pozivu za nasljedovanjem?