Treća nedjelja kroz godinu označena je Božjim pozivom i spremnim odazivom prvih učenika. Isus, koga, došavši među svoje, njegovi ne primiše, sada dolazi među miljenike Božje, među svoje siromahe koji ga primaju. Promatra ih kako krpaju mreže, i što ga je moglo u njima zadiviti toliko da baš njih izabere za svoje najbliže suradnike i prijatelje?
Jednostavni ljudi koji nakon napornog rada da bi prehranili svoje obitelji krpaju mreže - spuštenih pogleda u svoje žuljeve krpaju kraj s krajem, krpaju svoja razočaranja, muče se u nesigurnosti što im donosi novi dan. Iako nezadovoljni i žalosni jer ne vide priželjkivane rezultate svoga truda, ipak se iznova nadaju da će biti bolje i još jednom daju sve od sebe.
Što je Isusa ponukalo da, u kontekstu poziva učenika, upravo njima povjeri „loviti ljude“? Zanimljiv je taj izraz koji zvuči poput nekog trilera koji obiluje neizvjesnošću u vječitoj borbi dobra protiv zlobe. Ti su težaci Božji pozitivci u kojima je posebno i junačno to što se vjerno posvećuju svojim dužnostima. Sama činjenica da ih je Isus pronašao kako krpaju mreže govori da tim ljudima nije ni na kraj pameti bilo da se predaju, da odustanu, da se izvlače i više ne muče, nego oni popravljaju ono što im je rasparala možda vlastita slabost, možda nesreća, bolest ili neuspjeh, možda poniženje doživljeno od bližnjih, njihove nevjere i zataje, podsmijeh neprijatelja ili šutnja prijatelja. A možda i neke krupne ribe upitne moralnosti umrežene u razne lobije koji u mutnoj vodi rade o glavi onima čije im poštenje smeta.
Realnost života tih ribara nije bila romantična komedija ili idilična pastorala koja nužno završava sretno, nego pravi triler, baš poput našega, koji iznenadi preokretom, udarcem, izdajom, tragedijom u trenu kada to najmanje očekujemo i dolazi od ljudi od kojih se tomu najmanje nadamo.
No ako smo krenuli s Kristom, onda nemamo pravo odustati od njegove stvari, a njegova je stvar dobro u ovome svijetu. Ma kakav taj svijet bio, ma koliko o njemu slušali kritika, ma kako se činio površan, kaotičan i razočaravajući, taj je svijet dobar jer u njemu još uvijek postoje priče u kojima dobro pobjeđuje zlo. A sve dok se budu pisale i djeci čitale takve priče, sve dok budu postojali ljudi koji će tražiti i čuvati dobro i koji neće ni pomišljati na predaju, svijet će biti dobar.
Ali neće biti dovoljno samo aplaudirati na lijepe riječi i odobravati geste hrabrih ljudi. Nego izložiti svoju dobrotu, nadu, ljubav i poštenje, svoju istinu na vjetrometinu svijeta kako bismo dokazali da zao čovjek nikada ne može biti toliko zao koliko dobar čovjek može biti dobar.
U tom duhu, izborimo se za put s Kristom i sretan kraj u njegovu kraljevstvu!
