Kada bismo morali izabrati jednu riječ koja će nas predstavljati, koji bismo naslov svom imenu dodali? Da ne odgovorimo brzopleto, onako kako smo naučili da bi moralo biti, sjetimo se kako se predstavio Isus: "Ja sam pastir dobri."
Obično se ljudi pred drugima predstavljaju titulama koje su mukotrpno zaslužili, za koje su se izborili na razne časne, možda i nečasne načine. No što ćemo na pitanje "tko sam ja" reći pred Bogom? Imamo li volje prepoznati što jesmo, kako bismo mogli zavoljeti i biti vjerni onome što bismo trebali i željeli biti, onome na što nas Bog poziva? Imamo li se hrabrosti pritom oduprijeti onome koji "ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače"?
Zvučnost titula privlačna je kradljivcima i razbojnicima na koje nas Isus upozorava u evanđelju. U toj slici lako prepoznajemo razbojnika, onoga koji napada izvana, koji sije razdor i zavist, koji udara na ljepotu ljudskosti namećući ideju da je čovjek ili beznačajno ili nadmoćno biće. O njemu je netko dobro zapisao: "Đavao zna tvoje ime, ali te zove po tvom grijehu. Bog poznaje tvoj grijeh, ali te zove tvojim imenom." Razlika je očita.
Razbojnika je lako raskrinkati i ušutkati kada napada dostojanstvo čovjeka. Međutim kradljivca, onoga koji potajice otima identitet Božjeg čovjeka, koji laska i obmanjuje, koji se umiljava ljudskom egu i u njegovu oholu nepotrebu za Bogom sije lažnu skromnost i poniznost, njega je mnogo teže detektirati.
Želimo li se od njegova utjecaja ograditi, presudno je poznavati Božji glas. Dobro ga poznaju oni koji s njim često razgovaraju i oni koji ne traže sporedne ulaze, ne pristaju na nemoralne ponude i ne dolaze do svojih titula na bezbožne načine, nego "na vrata" koja otvara Gospodin. Pritom se vrijedno na pragu mjeseca posvećenog Božjoj Majci, koja bi se s pravom mogla titulama častiti, sjetiti kako je Marija odgovorila na početno pitanje: "Evo službenice, tj. sluškinje Gospodnje!"
Je li takav odgovor nama ispod časti? Imamo li obraza pred Učiteljem tvrditi da smo mi učitelji, pred Jaganjcem se žaliti da smo mi mučenici, pred Pastirom reći da smo mi pastiri, pred Dobrim da smo dobri mi? On koji jest, Gospodin koji je sebe poistovjetio s najmanjima, i nas poziva da se sjetimo svog glavnog naslova.
Što ćemo reći, tko smo mi? Profesori, doktori, inženjeri, velečasni, šefovi, gospoda, vlasnici… Ili smo, prije svega, ljudi – muževi, žene, očevi, majke, djeca, prijatelji... braća i sestre? Ili nam je to, ipak, premalo, preobično, neatraktivno?
Koja je ta jedna riječ s kojom ćemo stati pred Boga? Kako god ona bila velika, važna i zaslužna, ne idimo nikad pred drugoga kao da smo veći od njega. Jer čovjek je ono što je pred Bogom – ništa više. I ništa manje! Vlč. Ivica Cujzek
