Ove nedjelje, poput koraka koji stoljećima hodočaste Majci Božjoj Bistričkoj, odzvanja riječ "tko". Gospodin ju ne ponavlja tražeći odgovor, nego odgovornost. O tome govori priča koju je vrijedno ovdje prepisati.
"Bila jednom četvorica po imenu Svatko, Netko, Bilo Tko i Nitko. Trebalo je obaviti jedan vrlo važan posao i Svatko je mislio da će ga Netko obaviti. Bilo Tko je to mogao učiniti, a Nitko nije htio. Netko se zbog toga naljutio jer je to bio posao za Svakoga. Svatko je opet mislio da bi ga Bilo Tko mogao obaviti, no Nitko nije shvatio da ga Netko ne želi obaviti. Na kraju je Svatko krivio Nekoga jer Nitko nije učinio ono što je mogao napraviti Bilo Tko."
Tempo današnjice, ljudske čežnje i slabosti, frustracije, problemi i razne manipulacije vrlo lako čovjekovo srce zaokrenu u labilnost te on ne zna više, ili se plaši jasno reći zašto. Zašto ići na Bistricu? Zašto ispunjavati zavjet naših predaka? Zašto ispunjavati svoja obećanja? Zašto hrabrim življenjem pokazati u koga vjeruje? Zašto uzeti svoj križ i ići za Kristom?
S druge strane, zna se u srcu utaboriti žeđ za primamljivim novitetima, razvikanim brendovima, počnu ga kopkati misli: Zašto ne bih i ja živio kao drugi, em im je lakše, em su sretniji, njihove se prijevare ne kažnjavaju, štoviše, njihovi im se prijestupi ubrajaju u sposobnost, nepravde su im odskočne daske… Zašto se ne bih i ja okoristio preko leđa drugoga, prilika ima napretek!
Na ta i slična pitanja Isus jasno odgovara: "Zato što je moj učenik." Zato što su on i ona moji, zato što smo zajedno Kristovi. Zato što je to moj brat, moja sestra, pa i ako se oni udaljuju od Krista, onda zato što sam ja Kristov učenik. Njegova jasnoća fascinira. A mi se često ponašamo kao da ni sami ne znamo izraziti, ili stvarno nismo sigurni što to znači.
Što znači i ta "čaša vode" kojom trebamo "napojiti malene"? Nije to samo utaživanje tjelesne žeđi jer voda je direktna asocijacija na krštenje, na naš kršćanski život koji treba biti, poput vode, čist i bistar.
Dok mi uglavnom samo ponavljamo jedne te iste fraze ili šutimo, Gospodin nas kao svoju Crkvu poziva da se izjasnimo oko presudnih stvari, da raščistimo što je dobro, a što ne, kako valja, a kako ne, da prestanemo tolerirati zlo i izbjegavati prilike u kojima se treba izložiti za naše principe i svetinje. Za tom bistrinom vode najviše žeđaju Božji ljudi.
Tko će im je pružiti? Ne može to netko drugi, nego ti i ja, a mi nismo bilo tko, nego smo kršćani. Ovi naši dani, to naše vrijeme, i naše obitelji i župne zajednice i naša Crkva, može biti ljepša. Ali to ne ovisi o nekom drugom, nego o svakom od nas koji smo sada tu i možemo učiniti razliku.
Onda, tko ide zato na Bistricu? Vlč. Ivica Cujzek
