Prilazeći kraju liturgijske godine, vrijedno se jednim retrospektivnim pogledom osvrnuti na svoje tragove, što sugerira i polaganje računa u prispodobi o talentima. U njoj će svatko pronaći ono što traži – izlike za kolebanja, prilike za brušenje kritizerskih oštrica ili ipak poticaje za iskreniji i odlučniji hod prema Božjim obećanjima.
Tri vrste tragova Evanđelje predočava, a prvi su Božji. On prvi traži čovjeka i želi radosnog čovjeka, a svjedoci smo sve više bezizražajnih koraka, depresivnih pogleda, porculanskih osmijeha, usana bez pjesme i ruku koje se nemaju na čije rame osloniti, zato klonu u žalosti. Gdje je čovjek izgubio smisao za radost života? Možda na tragu onoga sluge koji je mislio da je i od Boga pametniji, da će ga nadmudriti ukopavši se u svoju poziciju dotle da mu je sve osim vlastitog komfora postalo napor, a da bi opravdao flegmatičnost i nevoljkost, krivnju za svoju lijenu nesreću svaljuje na drugoga. Za razliku od njega, druga dvojica dali su 100% od sebe, što im se isplatilo.
Bog ne traži instant vjernike kojima su na pameti prečice do uspjeha, nego dosljedne kojima je na srcu vjernost. Za uspjeh dovoljan je jedan trenutak i aplauz publike, a za vjernost potreban je svaki trenutak, u kojem nema pljeskanja, češće ima odmahivanja rukom i omalovažavanja. Mnogi su spremni dati sve od sebe kada je uspjeh u pitanju, no štede se kada treba sve dati za principijelnost. Ali tu se čeliči vjernost, u malim svakodnevnim izazovima, tu se kali vjernik koji postaje sposoban ponuditi svoje rame, ne da se netko bučno divi izloženim epoletama, nego da svoju ranjenu radost nasloni na tihu sigurnost iznesenih ožiljaka.
Kako Krist nije došao uspješno prodefilirati kroz naše živote, tako on traži i čovjeka koji ne preže od križa, ne savija se pred silnicima, ne bježi od dužnosti i obećanja, ne sliježe ramenima pred nepravdom. Dovoljno mudrog da zaustavi laži i tračeve, dovoljno hrabrog da pogleda zlu u oči i u korijenu sasiječe nesreću koju sije na put bližnjega. Tu nema zdvajanja i prenemaganja jer vjernost zahtijeva obje ruke i čitava leđa. Takav čovjek nema vremena pametovati i kalkulirati jer zauzet je služenjem.
Polovično se križ ne može nositi i Krist nasljedovati. Polovično se ne može voljeti. Polovično se, osim na dvije stolice, što je najveći poraz čovječnosti, ne može čak ni sjediti i počivati. Boga ne zanima polovičnost i korektnost, on traži vjernost do kraja da bi joj svoju radost mogao povjeriti. Bog traži sve ili ništa. Prihvatimo taj izazov kako nam pogledi u retrovizor života ne bi bili puni gorkog kajanja, već radosnih sjećanja, da bismo mogli biti Božja sreća svijetu koji čezne za osmijehom.
