Nedavno su na susretu vjeroučenika viših razreda osnovne škole pročitani redci Evanđelja u kojem Isus govori o Duhu Istine i jedna se djevojčica toliko rastužila da nije mogla prestati plakati. Plakala je ponavljajući da u svijetu oko nje ima toliko neistine.
Ti redci Ivanova evanđelja zapisani su neposredno prije ulomka koji se u liturgiji čita ove, šeste vazmene nedjelje, a u njima Isus obećava da će Otac poslati "Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je."
Od tog događaja ne napušta me misao da su dječje suze suze Duha Istine, kojega djeca u svojoj čistoći i poniznosti poznaju i u sebi nose, a svijet ga ne vidi i ne poznaje. Na srcu mi je slika Boga koji plače, u njima i s njima, dok se mi odrasli bavimo nebitnim stvarima. Šaputanjima kakav je tko i razglabanjima kakav bi morao biti, prepiranjima oko formalnosti i formula, statistika... bildanjem zavisti svisoka gledajući jedni na druge itd. A ne primjećujemo suze Duha Istine.
Bog nije bezosjećajno biće, nego osoba koja ljubi, koja se raduje, ali i žalosti. No Bog se ne povodi samo emocijama, na što Isus upućuje upravo u ovom ulomku Evanđelja kada kaže da će nas Duh Sveti "poučavati o svemu" i "dozivati u pamet" njegove riječi.
Može li nam po dječjim suzama Duh Sveti dozvati u pamet Isusove riječi? Mislim da može. Možda baš ove iz Matejeva evanđelja: "Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima. Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku."
Dragi čitatelji, zagledajmo se u lice Božje. Zapitajmo se hoćemo li mi svojim postupcima na njegovo lice izmamili osmijeh ili suzu. Kako je dobar osjećaj kada je netko koga volimo sretan! Što bismo sve dali da nikad ne ugledamo suzu u oku svojih voljenih! Dajmo onda, borimo se za tu sreću među nama. Borimo se svojim iskrenim življenjem, borimo se svjedočeći za istinu i otkrivajući istinu.
Ne može nitko od nas promijeniti svijet ni ikoga obratiti, to samo Bog može, ali nemojmo se obeshrabriti jer mi se možemo boriti, i Bog će se boriti uz nas. Ne bildajući opravdanja, nego odgovornost; ne oholo prozivajući druge, nego ponizno čineći sve od sebe – u ovom trenutku, na ovom mjestu, da nikad nitko više ne zaplače jer ne vidi, ne poznaje i ne prima Istinu.
Želim vam da nakon svoje bitke uživate u miru i ljepoti Božjega osmijeha nadvijenog nad vaše lice! Vlč. Ivica Cujzek
