"Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas." Ove Isusove riječi stoje na početku evanđelja 1. nedjelje došašća i načinju vrlo aktualnu temu.
Poznato je kako smo mi Hrvati najbolji poznavatelji svega što je aktualno. Kad je neko sportsko natjecanje, svi smo najbolji izbornici; kad je u pitanju odgoj i obrazovanje, nema boljih učitelja, kad je netko bolestan, svi smo vrhunski dijagnostičari itd. I kad je rasprava o vjeri, mnogi se pokazuju kao vrsni teolozi i propovjednici, ponekad i od Boga stručniji.
Inače, jako mi je lijepo i drago to što ljudi rado govore o Bogu, komentiraju Božju riječ, osjećaju se pozvanima dati svoj vjernički glas o društvenim kretanjima, što je i dužnost kršćana! Međutim sve bi nas trebale spustiti na zemlju Isusove riječi: Pazite... ne znate.
Nije rijetko da nam se naše (ne)znanje obije o glavu, pogotovo kada nam je jedino bitno tjerati vodu na svoj mlin i pogotovo ono koje je suma necjelovitih i neprovjerenih informacija ili ocrnjujućih glasina. Takvo znanje rezultat je povodljivosti i pospanosti.
Isus spominje pozaspale ljude u evanđelju. To je slika onih koji se ne trse znati, nego misle da znaju jer su tako od nekoga tko misli da zna čuli. Nisu sve informacije dobre. Svi ljudi jesu Božji, ali nisu svi na njegovu putu i nisu svi stručnjaci za sve.
Kako se bližimo Božiću, stječe se dojam da su ljudi Boga previše počovječili. Da, Bog dolazi kao Čovjek, ali ne prestaje biti Bog! Kada mi, umjesto da sebe njemu suobličujemo, ljudske karakteristike projiciramo na Boga, udaljujemo ga u svojoj savjesti od svetosti, čime, zapravo, opravdavamo svoj manjak svetosti. Navikavamo se na to kako su ljudi slabi, zaboravljivi, kako je Crkva zajednica grešnika... To je točno, ali ne možemo zbrajati kruške i jabuke.
Ponekad nam godi misao da, poput čovjeka, i Bog može pogriješiti, osobito kada njegova riječ pogodi u živac, onda zaključujemo kako nije on to baš tako strogo mislio, ili da to ne može biti tako dobro, ili da je mislio na nekoga drugoga, a ne na mene.
Mislio je baš na tebe. Mislio je baš na tvoj živac kada te u njega pogodio da te osvijesti i upozori da paziš. Jer tako smo maleni u svom znanju, tako krhki i slabi, a tako beskrajno voljeni. Mi nismo savršeni, ali zato što je savršen Bog – koji ne griješi, ne zaboravlja i ne laska, nego bezuvjetno ljubi – moramo raditi na usavršavanju svoje stručnosti.
Samo ne one u omalovažavanju i nadmudrivanju s drugima, ne u opravdavanju svoje umišljenosti i licemjernosti, ne u lijenosti i vrijeđanju Božje ljubavi, nego stručnosti u poštenju, u dobroti i poniznosti, u savjesnosti, u poštovanju i povjerenju, i prema onima koji znaju i ne znaju, a iznad svega prema Bogu koji jedini sve zna. Vlč. Ivica Cujzek
