U hodu od Uskrsa prema Pedesetnici, Crkva pred nas stavljala liturgijska čitanja u kojima se postupno razvija lepeza plodova Duha Svetoga. Krenuli smo od vjernosti u karakteru apostola Tome, potom smo rasli uz mir koji Uskrsli donosi svojim svjedocima, nakon toga išli smo uz bok dobrote, blagosti i krotkosti u liku Dobroga Pastira, razmatrali o uslužnosti u slici trsa i loze te čistoći u prizoru vinogradara koji čisti lozu od svega što je nezdravo i zastali na Kristovoj zapovijedi ljubavi.
Na nedjelju uoči Pedesetnice nastavlja se taj slijed, a pozornost privlači radost kao još jedan od plodova Duha Svetoga. Sigurno ne postoji čovjek koji ne bi htio biti sretan. Sreća je srž ljudskih čežnji, što potvrđuje činjenica da gotovo ne postoji čestitar koji drugome ne želi sreću. Isus nas tako dobro poznaje, zato u svojoj molitvi i ističe nakanu „da imaju puninu moje radosti u sebi.“ Kako bi se ta molitva ostvarila, Gospodin apostrofira, tj. moli za tri uporišta radosti: „da budu jedno“, „da ih očuvaš od Zloga“ i „da budu posvećeni u istini.“
Pogledamo li malo dublje, Krist zapravo moli za preostale plodove Duha jer zajedništva nema bez velikodušnosti, a za odricanje od zla ključna je suzdržljivost. Na koncu, Duh Sveti, Posvetitelj svijeta, koga Krist naziva Duhom istine, sve navedene plodove podiže na razinu dosljednosti.
Zvuči čudesno kako je to sve lijepo isplanirano, divimo se kako je dragi Bog sve to tako dobro providio i posložio pa zaključujemo da je to gotova stvar koju objeručke prihvaćamo, koju nitko od ljudi više ne može poljuljati. No zašto onda oko nas ima toliko tužnih lica i spuštenih pogleda?
Jer nešto još nedostaje. Ako smo pažljivo pratili, fali nam još jedan plod Duha Svetoga, a na njegov se spomen mnogima diže kosa na glavi. Danas živimo u „instant“ vremenu. Sve mora biti odmah. Na one riječi: strpi se, bit će bolje; izdrži, isplatit će se biti dobar, vjeran, ponizan; vrijedi čekati istinsku ljubav... mnogi pognu glave i okrenu leđa. Jer ako ne može sada, lako se posustaje i brzo odustaje.
Dragi čitatelji, Bog zaista jest sve ovo tako lijepo posložio i nama od srca darovao – u to ne možemo, i nemamo pravo sumnjati. Vjernost njemu i njegovoj riječi i jest prvi plod s kojim smo se u uskrsnu pustolovinu s Kristom otisnuli. Osim toga, Bog ne može ne uslišiti zadnju želju svoga Sina! No želimo li mi doista, kao što tvrdimo, jedni za druge biti radost koju nitko i ništa ne može umanjiti - jer je Kristova - moramo prihvatiti i njegova pravila. Među njima je i strpljenje koje omogućuje Bogu da, kada mi mislimo da ju odgađa, on zapravo našu sreću zaslađuje i usavršava te ju podiže na pijedestal časnog života kakvog zaslužuje.
