U životu svatko nešto traži, a to na što se fokusira, čemu se posvećuje, i nalazi: probleme ili rješenja, nadu ili gorčinu, strahove ili hrabrost, braću ili rivale...
Uoči pete korizmene nedjelje kada u evanđeoskom ulomku neki Grci traže Isusa jer bi ga htjeli vidjeti, pred nama stoji uzor neprikosnovenog autoriteta u nalaženju životnoga smisla. Osluškujući problematiku i prepoznavši znakove vremena, papa Franjo proglasio je godinu sv. Josipa izabravši upravo njega da nam kroz sve aktualne neizvjesnosti bude putokaz prema sigurnosti Isusa Krista.
Sv. Josip nezaobilazna je ličnost čiji značaj ne možemo prenaglasiti u našim vjerničkim traganjima. Naročito kada promatramo snagu koja je bila potrebna da on zatomi svoj ponos i aspiracije kako bi se pomirio s Božjim putem. Morao se oprostiti sa svojom komocijom, odreći se položaja i ugleda, žrtvovati osobne interese, planove i snove itd. Sve što ovaj svijet glasno promovira, Josip je imao hrabrosti gledati kako „umire“ da bi mogao vidjeti Isusa kako raste.
Zato mu je Bog i povjerio da u mudrosti i pravednosti odgaja njegova Sina. Možebitno je baš ta ljepota odanosti sv. Josipa bila poticaj Isusu da izgovori one riječi o smislu žrtve koje smo toliko puta k srcu stiskali, njima se tješili i bodrili, s njima trpjeli, uz njih se dizali i rasli: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“
Želimo li i mi zaista tražiti Boga, moramo poput Josipa u sebi pronaći volju za iskren ispit savjesti bez kojega je i ova korizma samo besciljno lutanje. Pogotovo jer nam lažni duh vremena nudi razne alternative za pomirenje, koje je nužno želimo li se približiti Bogu i čovjeku. Bez oproštenja nije moguće živjeti, a kamoli sretno. No te moderne javne ispovjedaonice ne donose očekivano olakšanje, tek nova razočaranja kada se duša sa svojim radostima i žalostima izlaže za hranu zlim jezicima i sebe hrani tuđim životima, bilo na internetu, u „trač partijima“, žutoj štampi, „reality“ televiziji i dr. sadržajima koji zamjenjuju intimni susret s Bogom koji u sakramentu ispovijedi nudi svoju podršku i snagu.
Ne budimo poput onih koji traže Boga, ali ne onoga iz Crkve i Katekizma – to je dosadno. Ne u malenima i bližnjima – to je naporno. Ne u molitvi – za to nema vremena ni živaca. Ne na križu – to je teško i podcjenjujuće. Vidimo li da tako nalazimo izgovore, a ne Boga? Ako stvarno njega tražimo, moramo poći tamo gdje Boga ima, a najizravniji je put do njega sakrament pomirenja. Najbrži je to put do prijestolja kraljice ljudskih želja – ljubavi – koja stoluje u Božjem srcu. Neka nas do njega vode jednostavni i ustrajni, skroviti i odlučni koraci sv. Josipa!
