Poštovani i dragi čitatelji! Liturgijsko vrijeme kroz godinu još nas malo zadržava na temi slavlja jer evanđelje nas vodi na svadbu u Kani. I manje upućeni, ako ne iz drugih izvora, onda barem iz pošalica vezanih za vinske radosti, osobito najdražega našeg zagorskog podneblja, znat će da je ondje Isus učinio prvo čudo – objavio se.
Uz slavlje, i još neke pojedinosti ovaj ulomak postavljaju u suodnos s božićnim vremenom koje je protjecalo u svečarskom tonu. To je povod da se i ovo razmišljanje nadogradi na sve što smo doživjeli u Božiću i oko njega.
Osobno sam proteklih tjedana promatrao ljude koje poznajem i ne poznajem, koji slave i ne slave, koji vjeruju i ne vjeruju, koji se vole i svađaju... Promatrao sam ih u crkvi kada dolaze na svetu misu, kod kuće za vrijeme blagoslova obitelji, na ulici, na facebooku... i nastojao sam zaključiti što njih danas veseli i što im za iskreno veselje nedostaje. A sve to s molitvenom nakanom da Bog učini nešto ne bi li svakom tom čovjeku Božić bio malo mirniji i ljepši.
Nedvojbeno je da su najsretniji i najbogatiji oni ljudi koji u svojoj blizini imaju dječicu i starce. Hvala Bogu na svakoj obitelji koja čuva život i koja je otvorena za novi život, za to Božje čudo koje donosi toliko radosti i nade ovome svijetu! Na istom su tragu i ljudi otvoreni Božjim nadahnućima, ma kako se ona činila zahtjevna.
Kao najveći ljudi pokazali su se oni koji znaju čekati – tiho, smireno i odano, bez obzira gdje i što – u prometu na semaforu, na blagajni u trgovini, u kući za stolom... i u tom čekanju koje zna biti jako teško, ostati ljubazni. Hvala Bogu na njihovoj ustrajnosti kojom prerastaju ovozemne banalnosti i postaju duhovni divovi u svjedočanstvu strpljivosti.
U tom traganju, najplemenitiji su ljudi oni dosljedno ponizni, najugodniji oni skromni i jednostavni. Najdostojanstveniji oni koji se ne štede, nego neumorno, usprkos svemu, služe drugima. Najradosniji su oni koji žive zahvalno, najsnažniji oni vični molitvi... Hvala Bogu na daru susreta sa svakim tim čovjekom!
Uz sve bogate i bitne teološke, egzegetske, sakramentalne i druge vrijedne asocijacije koje bismo trebali spomenuti u vezi s čudom pretvaranja vode u vino, mislim da će biti najbolje ako ih obgrlimo u dubokoj zahvalnosti za čudo svake osobe koja svjedoči o veličini Božje dobrote te da ih zaključimo u iskrenoj osobnoj molitvi.
Zaputimo se u Kanu svoje duše i recimo otvoreno Isusu što konkretno nama fali da bismo bili sretni ljudi. Možda uvidimo da nam ne fali ništa jer sve već imamo! Neka ta molitva bude čista voda koja će isprati sve suvišno kako bi se u posudama naših duša objavio i jasno vidio odraz Božjega lica, a to je ono što nam najviše treba – nada.
