Jeste li i vi na knap s vremenom? Imate li dojam da danas vrijeme leti brže nego prije? Mnogi kažu da se tako osjećaju, što me podsjetilo na šalu u kojoj jedna djevojčica tumači kako nastaje rosa: "Zemlja se brzo vrti pa se oznoji!"
Kako u svakoj šali ima istine, tako i ta dosjetka dočarava sliku ljudi našega vremena. Svaki je čovjek jedinstven, neponovljiv i nezamjenjiv, čitav jedan svijet za sebe. No znoj njegova lica kazuje da smo svi mi samo ljudi. Koji lete, poput vremena, ponekad i za loptom, no češće za poslom, novcem, prestižem, uspjehom, za ljubavlju, mirom... i vrte se, poput Zemlje, "obračaju se", kažu kajkavci, najčešće ne oko našeg Sunca i oko drugih, nego oko samih sebe.
Korizma je upravo poziv na obraćenje, samo ne za 360, vraćajući se na isto. Hod za Kristom zaustavlja tu našu naglu i brzopletu narav i primorava nas da stanemo na loptu, da si uzmemo vremena radi boljega pregleda svega što se oko nas zbiva te promislimo kamo, kako i s kim idemo, za čim težimo, koji je cilj naših znojem orošenih dana, prije nego nam zbog, ne daj Bože, neke tragedije ili katastrofe svijet stane.
U molitvi križnog puta tako po-stajemo. Postaje na kojima razmatramo znoj vlastitih patnji u odnosu na Isusovu muku, u čemu nije više ništa šaljivo, usmjeruju nam pogled na križ koji je poput sile teže. Križ je gravitacija koja nam omogućuje da stojimo u vlastitim vrtoglavostima i uspravimo se u suočavanju sa svim izazovima našega "zlijetanoga" vremena.
Zato moleći križni put ne birajmo uvijek moderne lirske bravure nadahnutih ljudi koje, doduše, jesu vrhunska književna djela, nego se sjetimo ponekad onoga pučkoga koji bez umatanja u celofan majstorski propituje našu odgovornost i znalački nas spušta na zemlju, ne želi nam ugoditi, nego nas pogoditi u srž problema. To nam treba da se trgnemo iz vrtloga sebičnosti.
Na istom tragu ove nedjelje nalazimo se pred događajem Isusova preobraženja. Promatramo lice koje će uskoro obliti krvav znoj, a sada sjaji "kao sunce". U tim krajnostima, u stvarnosti preobraženja i kalvarije, otkrivamo sliku Boga. Boga koji ima vremena. Koji ne leti. Ne vrti se oko sebe. I na vrhu slave i na dnu poniženja, ima osjećaja za čovjeka. Za ljude koji su prestrašeni kao učenici na Taboru, cendravi kao žene u Jeruzalemu, obliveni znojem rada kao Šimun Cirenac, iznemogli, usamljeni, razapeti na vlastitim križnim putevima ili ražaljeni pod križevima bližnjih.
Bog ima vremena i za one oko kojih se svijet vrti i za one kojima je svijet stao. A mi?
I mi postanimo pred čašću bližnjega i pred čašću koju nam Bog iskazuje dok i nama pristupa, dotiče nas i kaže: "Ustanite, ne bojte se!" U toj snazi neka nam "svaka postaja bude korak u nebo! Amen." Vlč. Ivica Cujzek
