"Svaki mrak ima svoj kraj, mamo." Tim riječima završava povijesna drama poznata kao Duga mračna noć, čijih se dojmljivih scena dobro sjećamo. Tako nam je u pamćenje urezan i jedan od najupečatljivijih i potresnih evanđeoskih događaja. Lijepo ga oslikavaju stihovi: "Duša mi je vu črnine od kad kod nje nesi ti... Gde su one steze bele, kam su vušli moji sni, još bi za te rože cvele, moj angelek, gde si ti..."
Bolest i smrt u crninu oblače našu ljubav i nadu. Bilo je tako i među Lazarovim najbližima. Riječi "Bože dragi, daj ju zbudi, još za spati vreme ni", kao da uprisutnjuju molitvu Marte i Marije. Iako su sestre dobro znale tko je gospodar života i tko ima zadnju riječ, njih je, kao i apostole nakon Velikog petka, kao i nas u bolnim iskustvima, život slomio. I one su plakale, a Gospodin im ne predbacuje, nego plače s njima.
Pogrešno je ljudima koji prolaze egzistencijalne drame pametovati o tome kako "vjernicima ne priliči plakati" jer je smrt "samo prijelaz" ili bilo što "samo". Slične izjave dodatno su potresle Gospodina jer "nekima između njih", za koje je brat i prijatelj Lazar bio samo, kako kažu, "ovaj", njegova smrt bila je prilika za neumjesne komentare.
Oni su slika ljudi sposobnih zlorabiti tuđu patnju, iskorištavati Božju dobrotu, a sebe opravdavati i uzvisivati, hvaleći se, tobože, velikom vjerom, kao da su odgonetnuli sve Božje tajne. Na tom su tragu i izrazi koji se među nama mogu čuti, da je nečija kći ili sestra samo "plod", nečija majka ili baka samo "redni broj", nečija bolest samo "kušnja" i sl.
Iz takvih grobnica bezosjećajnosti, iz svojih velikih pameti, pozvani smo izaći. I biti ponizni pred Bogom koji nastavlja tamo gdje naša moć prestaje. Pozvani smo svjedočiti svoju ljudskost i njegovo božanstvo, njegovu ljubav koju je briga za čovjeka. Iako Isusu prijeti smrt, on se ne skriva, nego prilazi patniku, a riječi: "Lazare, izlazi!" tiču se svakoga od nas i znače: Hoćeš li se ti izložiti ili pritajiti?
Ne radi se o životu nakon smrti, nego o životu prije smrti! O izlasku iz sebe, iz lijenosti i straha, iz pokvarenosti koja već zaudara, iz grobnice sebičnosti, očaja i samosažaljenja, iz riječi i molitava koje ne prati konkretna blizina i služenje za dobro čovjeka.
Lazar je ime za našu vjeru u agoniji. Živa vjera nije ona kojoj nikad ne bi "suze z oka štele", nego ona koja se bez obzira na sve hrabro bori. Ne predaje se jer gleda prema Bogu i vidi smisao znajući da svaka muka, svaki mrak ima kraj. Zato je manje važno hoćemo li u pojedinim bitkama pobijediti ili ne, hoćemo li morati i koliko rana podnijeti. Mnogo je važnije jesmo li na pravoj strani, uz Onoga koji može sve okrenuti na dobro i s kime sve, kad-tad, ima sretan kraj. Vlč. Ivica Cujzek
