Promatrajući obrise ljudi, već izdaleka po hodu možemo uočiti svoje prijatelje i odgonetnuti njihova raspoloženja, prepoznati emocije i namjere prolaznika, zaključiti podosta o njihovim interesima i navikama. Jedni idu odlučno i dolično, hrabro i svečano, drugi nevoljko i tromo, besciljno i plašljivo, jedni decentno, drugi upadljivo, neki šepaju i zastajkuju ili se vucaraju, neki se guraju, probijaju, laktare i penju preko tuđih leđa... U koraku se očituju naznake ličnosti.
Romano Guardini kaže: „Može biti pravo bogoslužje već samo hodanje pred Bogom, ako pun poštovanja i promišljeno hodaš po crkvi, po kući najvišega Gospodina, te si na poseban način pod njegovim očima.“ Kako izgleda hod pobožna čovjeka, iščitavamo iz uputa s kojima Gospodin apostole šalje naviještati evanđelje. Duh Božje riječi pomaže nam otkriti dublja značenja simbola jedne haljine, štapa i sandala.
Listajući ilustriranu Bibliju, zapitao je jedan dječak: „Zašto Isus uvijek nosi sandale?“ Pitanje koje nije tako naivno kako izgleda. Obuća označava tragove koje čovjek za sobom ostavlja prolazeći svijetom. Sveto pismo kaže da je Krist prošao čineći dobro. U tom pogledu, za razliku od čizme koja agresivno gazi sve pred sobom i bosih nogu koje se brzo zaprljaju do neprepoznatljivosti, u slici sandala uočavamo potrebu da čovjek koji hoda s Bogom prolazi zemljom blago i čiste savjesti - ne podižući prašinu oko sebe, što posebno Gospodin naglašava: „Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.“
Poziv da se prašina otrese od sebe, a ne da se podiže oko sebe, bliska je slici jedne haljine koju učenici trebaju nositi, a sugerira potrebu izbjegavanja dvoličnosti, tj. radi se o istinoljubivosti u služenju, dok je štap simbol oslonjenosti na Boga i Crkvu. Slika štapa posebno do izražaja dolazi u izrazu „poče ih slati dva po dva“, što ilustrira snagu uzajamne podrške i značaj iskrenog zajedništva.
Tko tako prolazi zemljom, ne leteći u oblake, već osjećajući tlo realnosti pod nogama, odjeven u dostojanstvo Božjega djeteta i držeći se čvrsto za štap načela kojima se ni pod koju cijenu ne okreću leđa, može reći da hoda s Bogom.
Kao što mi po koracima prepoznajemo svoje bližnje i radujemo se njihovom prilaženju, tako i Bog nas prepoznaje. Vrijedno se, stoga, zagledati u svoje sandale i zapitati po čemu su prepoznatljive. Po njima se, pripovijeda mudar pisac, jasno vidi jesmo li na pobjedonosnom putu u raj ili na poražavajućem putu na neku drugu destinaciju. Jer one sandale koje su se uhodale s Bogom, priskakale su u pomoć braći u nevolji, stoga su nužno i blatnjave i istrošene, ali zato je duša koja ih nosi čista i spokojna.
