Početak studenoga na tragu Svih svetih i Dušnoga dana u znaku je promišljanja o smislu života, o prolaznosti, o vrijednosti vremena koje nam je darovano. Sjećajući se svojih dragih pokojnika, kako često pomislimo da nam je barem samo sekundu biti s njima da im kažemo onu bitnu riječ... onu koju smo prešutjeli ili zaboravili reći.
Na internetu sam prije podosta godina pročitao tekst nepoznatog autora koji mi se često vraćao u misli, ali zaboravio sam važne detalje. Ponovno sam ga tražio i imao sam sreće. Sreća je, hvala Bogu, kada možemo vratiti neke trenutke iz prošlosti, no dobro znamo da u mnogim situacijama to nije slučaj.
U tom tekstu, između ostaloga, piše: "Da bi spoznao vrijednost jednog mjeseca, pitaj majku koja je rodila nedonošče. Da bi spoznao vrijednost jednog dana, pitaj radnika koji prehranjuje šestero djece... jedne minute, pitaj osobu koja je zakasnila na vlak... jedne sekunde, pitaj čovjeka koji je izbjegao prometnu nesreću." Sekunda, naizgled ništa, a čini razliku između života i smrti.
Zanimljivo, u Rimskom martirologiju zabilježena je svetica iz 3. stoljeća koja se zove Sekunda. Sa svojom sestrom podnijela je mučeničku smrt ne želeći se odreći vjere u Krista. Sekunda u kojoj je ona donijela svoju odluku pretvorila se u vječnost. Mi znamo za 6538 osoba koje su svoje sekunde pretvorile u vječnost, a samo Bog zna koliko ih je još u njihovu društvu. Jesmo li mi na tom tragu, to ovisi o našim tako malim, a presudnim trenucima odluka.
Ljudi koji dođu do svojih posljednjih sekundi znaju reći da je život preletio kao treptaj oka. Razumijemo to jer osvrnemo li se unatrag, vrijeme koje je prošlo mi više nemamo, ne možemo ga vratiti. Iz njega su nam ostala samo sjećanja, ali njih ne možemo promijeniti, ona se ne mogu restaurirati. Što će biti sutra? Ne znamo ni hoće li ga biti. Preostaje nam, dakle, samo ova sekunda, ovaj trenutak sada jedino je čime raspolažemo, a on tako brzo, najčešće ispraćen refleksnim, automatskim reagiranjem, nepovratno odlazi.
Nije bitno koliko vremena imamo jer sve naše vrijeme u jednoj je sekundi. Pretijesno je to za zdvajanje u neodlučnosti, a taman dovoljno za refleks svetosti na koji nas Gospodin upućuje u evanđelju 31. nedjelje kroz godinu. Naše sekunde pretijesne su za govorancije, a taman za čin. Pretijesne su za "proširivanje svojih zapisa i produljivanje resa, za pročelja, prva sjedala i uzvisivanje", a taman dovoljne za jedno lijepo sjećanje, trag dobrote, pruženu ruku, taman za jednostavnost, za skromnost u poniznosti.
Tako su, u duhu evanđelja, činili ljudi kojih se rado sjećamo. Ne gubimo ni mi svoje sekunde na žaljenje, gorčinu i taštinu, nego ih ispunimo onim što Bog smatra najvećim – služenjem. Vlč. Ivica Cujzek
