Naše doba mnogo toga stavlja pod upitnik. Obitelj ne izmiče tom procesu, a svjedoci smo da zakonodavstvo sve manje štiti bračnu zajednicu. Mnoge su i snažne silnice koje žele promijeniti ili uništiti to vrelo smisla.
Ne radi se samo o ciljanim udarcima na obitelj promoviranjem nekih eksperimentalnih oblika suživota koji se kose s kršćanskim naukom i zdravim razumom, već i o slabljenju osjećaja za moralne vrijednosti. Upijanje krnjih i površnih primjera te usvajanje stava da je prihvatljivo i lijepo samo ono što nije teško, vodi u mnoge zablude od kojih je najopasnija ona što daje krila oholosti čije su prve žrtve djeca razorenih obitelji.
Tom analogijom izgubilo se i drevno značenje riječi „suprug“ ili „supružnik“, a značilo je u starini „jaram“, što je proizašlo iz potrebe da se ljudi „udružuju radi zajedničkog obrađivanja zemlje.“ Zajedno su, dakle, nosili jaram, tj. „sprežnik“.
Sama ta riječ podrazumijeva težinu i ne treba to nijekati. Činjenica je da je supružništvo teško, no valja se zapitati u usporedbi s čim je to teško. Zar bi čovjeku bilo lakše da nema s kim podijeliti svoje križeve? Dakako da ne bi, zato i Bog kaže: „Nije dobro da čovjek bude sam!“ Bog ništa ne taji i ne zavarava, već krajnje otvoreno kaže svojim supružnicima: „Uzmite jaram moj na sebe.“ Drugim riječima, skupa ćemo, bit će lakše.
To za sobom povlači ključno pitanje, razvidno u sljedećem primjeru. Ljudi vole statistiku, a u tom kontekstu obeshrabrujuće je čuti da se svaki treći brak u nas, a svaki drugi u Europi, raspada. Ali jedno istraživanje pokazalo je kako se kod samo civilno vjenčanih, od 1400 anketiranih, razvelo 50% brakova. Kod crkveno vjenčanih 30%, kod onih gdje muž i žena redovito sudjeluju u nedjeljnom bogoslužju 2%, a kod onih gdje, uz sakramentalni život, supružnici zajedno mole, od 1400 brakova razveo se samo jedan brak.
Presudno je, dakle, pitanje želi li čovjek sačuvati svoj brak. Ako želi, Bog, najbolji kardiolog ljudskog srca, propisao je recept, štoviše pokazao je da ključ nije u odguravanju svoga križa, koji time postaje još teži, nego u njegovom prihvaćanju. Lijek je u shvaćanju da nema čovjeka, nema braka ni obitelji bez križa, ali kad se taj križ zavoli, on uistinu postaje sladak.
Neka samo lažni duh vremena nudi svoju ekspresnu sreću i isprazna obećanja, neka samo stavlja sve pod upitnik i niže svoje trivijalne odgovore, jer mi sve stavljamo pod križ koji je jedini valjan i utemeljen odgovor što zatvara usta svima koji vjernost i požrtvovnost smatraju zaostalom. Na takve provokacije ne nasjedamo, nego odajemo priznanje svim obiteljima koje s Kristom grade neoboriva zdanja ljubavi, svjedočeći da ništa nije teško što se stvarno voli.
