Na pragu Velike Gospe razmatramo veličinu Božje ljubavi jer nije dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila njegova utjelovljenog Sina, začetnika svakog života, ona koja je putokaz nade i utjehe putničkom narodu (II. vatikanski sabor, predslovlje Uznesenja).
Putokaz nade i utjehe, tako potrebne čovjeku! Pitamo se gdje danas nju možemo naći. Znamo da je uznesena na nebo, tako nas uči Crkva. Znamo da se nije nikada čulo da bi ona ikoga zapustila tko se njezinoj zaštiti utekao, njezinu pomoć zatražio, njezin zagovor zaprosio, tako nas uče naši preci koji su tu molitvu zavoljeli uvjerivši se u njezinu istinitost. Ali gdje danas Mariju susresti?
Sveto pismo ima najtočnije odgovore. U njemu nalazimo kako je Marija uvijek bila tamo gdje je osjetila potrebu bližnjih. Bila je kod Elizabete kad joj je trebala pomoć, na svadbi u Kani kada im je ponestalo vina, bila je pod križem svoga Sina u času muke, s apostolima kada su se prestrašili. Marija je uvijek bila tamo gdje je bilo teško, gdje je ljudska slabost kaskala za Božjim pozivom na hrabrost. A gdje bi onda drugdje danas bila nego tamo gdje i mi osjećamo svoje boli i krhkosti?
Da bismo ju susreli, ne bježimo od svojih slabosti, nego se suočimo s njima i dopustimo da se i za nas Marija pobrine. Slikovito rečeno, sjednimo s njom na kavu. Pitajmo ju što bi ona učinila u našoj situaciji. Sigurno se ne bi prepustila jadikovkama, ne bi upala u zamku tračanja da bi skrenula pozornost sa svojih problema. Sigurno ne bi osuđivala druge i krivila ih za svoje boli. Ne bi nas gnjavila beskrajnim pričama o svojim postignućima i zaslugama. A o čemu bi, onda, ona razgovarala s nama na kavi?
Uvjeren sam da bi nam Marija objasnila kako su važne posljednje njezine riječi zapisane u Svetom pismu: "Što god vam rekne, učinite!" Nakon toga ništa više nije trebala reći jer time je rekla sve. Svaki odgovor sadržan je u poslušnosti Gospodinu.
Nedjeljno evanđelje donosi nastavak Isusovih riječi o živom kruhu – kruhu života. Kako bi nam ih njegova Majka protumačila? Onako kako je živjela: iskreno jednostavno i hrabro bez okolišanja. Mislim da bi prepoznala i naš problem neposlušnog ukapanja u zemlju umjesto urastanja u nebo. Zbog zemaljskih strasti kojima se predajemo, gubimo čežnju za blagovanjem tijela Kristova. Zbog težnje za osobnim ugodama, trošimo i vrijeme i živce i snagu, gubimo zdravlje, nadu i mir, obitelji i prijatelje... gubimo tlo pod nogama i, što je najtragičnije, gubimo vječnost. Gubimo ju iz dana u dan jer ju mijenjamo za trenutne sebične užitke iz kojih isključujemo Boga, u kojima kruha nema.
Trebali bismo češće, ne samo za Veliku Gospu, s Marijom na kavu, dragi čitatelji, da ne izgubimo nebo! Vlč. Ivica Cujzek
