U Isusovoj pouci o tome kako svoj križ treba uzeti tko hoće za njim ići i u Petrovu odvraćanju od puta trpljenja iščitavamo i vlastito neodlučno nasljedovanje "na probu". Mnogi probaju živjeti zajedno, probaju se i vjenčati, probaju studirati, probaju biti vjerni... Probanje života ne završava sretno jer već unaprijed računa na odustajanje čim ne ide sve po planu. Vjernik se čak možda i može probati biti, ali Kristov učenik ne.
Učenik se ne može biti bez ispita, zadaća, odgovornosti i redovitosti, bez odlučnosti. Svaki roditelj zna koliko je u taj pothvat njegova djeteta uloženo brige, truda i odricanja. Jer biti učenik jest pothvat, ali to se ne odnosi samo na školovanje. Stav učenika valja njegovati i u ljubavi, u poslu, u molitvi... a tu se često ponos javlja kao kočnica jer učenik se ne može biti bez poniznosti i poslušnosti. S Učiteljem se ne može ići ako se na križanju putova uzmiče.
Raskrižja ne postoje zato da bismo pobjegli od teške svakodnevice u neka fantastična okružja koja realnost života nisu dotakla. Križanja u životu postoje zato da u njima čeličimo odlučnost. Danas se cestovna raskrižja zamjenjuju praktičnijim kružnim tokovima. Ljudi isto čine na životnim putovima zamjenjujući križanje koje upućuje na drugoga kružnim tokom koji se vrti oko sebe.
Mudro su ljudi nekad na raskrižjima postavljali križeve krajputaše kao putokaz kako "život svoj spasiti". Običaj je bio pred njima prekrižiti se i podsjetiti da trebamo postajati ljudi po mjeri križa, a ne prilagođavati "kružne" križeve po mjeri čovjeka. To su škole u kojima ima stručnjaka, a nema odgojitelja, obitelji u kojima ima prijatelja, a nema roditelja, brakovi u kojima ima želja, a nema žrtve, karijere u kojima ima luksuznih vikendica, a nema u njima čovjeka. To je društvo u kojemu se govori o općeljudskim vrijednostima, a ne želi se reći da su to kršćanske, da su to vrijednosti Isusa Krista. To su i župne zajednice u kojima svega ima, samo ne zajedništva. To su sve licemjerne stvarnosti koje žele Boga, ali bez križa.
Ljudi koji žive na probu i skidaju Isusa s križa mogu se zvati kršćanima, ali ne mogu se zvati učenicima. Učenici su oni koji su spremni s njime padati na koljena i razapeto čekati. Postoje takvi ljudi, ponizni i strpljivi poput krajputaša. Ne opazimo ih svaki put, ali znamo da su uvijek tu. Ne smeta im što ih se svaki put ne pozdravi jer ne žele biti popularni, nego vjerni.
Ne trošimo vrijeme na žaljenje što nema više takvih ljudi, nego posvetimo svoje vrijeme da postanemo jedni od njih, a to znači uzeti svoj križ i poći za Isusom. Na pragu nove školske godine, neka nam je sretna odlučnost i ustrajnost u poslanju učenika na svim područjima života! Vlč. Ivica Cujzek
