"Na tvojim novorođenim rukama još mogu pomirisati malo neba", piše jedna majka i književnica. "Dugo vremena nisam čula toliki smijeh", osvrćući se na Ljeto u župi sv. Fabijana i Sebastijana, komentira jedna majka i odgojiteljica, a i sam mogu posvjedočiti kako je u radosti te djece odzvanjao Božji osmijeh.
"U tom mnoštvu hodočasnika osjećam Božji dodir", kaže jedan gospodin, ne znam što je po zanimanju, a nije ni važno jer iz svoje neposredne blizine mogao bi svatko od nas nanizati još mnogo sličnih citata različitih ljudi koji govore o Božjoj prisutnosti među nama, kojima je zajednička spoznaja da se ljudi moraju sabrati da bi doživjeli Božju blizinu.
Ne samo sabrati se u smislu svladavanja emocija – smiriti se i usredotočiti – nego sabrati se u smislu sastajanja i prihvaćanja drugih u svoju sredinu. Tako je miris neba naznačen u dodiru majke i novorođenčeta, osmijeh u susretu animatora i djece i dodir Boga u zajedništvu vjernika koji imaju isti "cilj – da se proslavi Gospodin", kako piše u novinarskom zaključku o danima koji prethode Svetoj nedjelji u ludbreškom euharistijskom svetištu.
Kada se saberu ljudi koji imaju isti cilj, onda taj cilj ima šanse, koja svoju potvrdu nalazi u svjetlu evanđelja 23. nedjelje kroz godinu: "Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima."
Prilika je to da se svi mi saberemo, u svakom smislu, i osvijestimo si moć molitve jednih za druge, tj. zajedničke molitve, molitve koja ima isti cilj. "Jednodušna molitva" jamstvo je, ne samo da je Gospodin čuo i uslišao, nego da je on sudionik naših susreta, da on zajedno s nama moli, i trpi i raduje se u svim našim potrebama, kako god lijepim ili teškim osjećajima bile označene.
Razne "privatne duhovnosti", ma kako imale plemenitu nakanu, u kojima se čovjek distancira i zatvara od drugih i drugačijih misleći da je bolji ili gori od njih, da mu nisu potrebni, često vode u slijepu ulicu.
Duhovnost nije (samo) privatna stvar. Ona jest intimna, ona započinje u skrovitosti čovjekova srca koje osluškuje Božji poziv, ali ako ga ispravno čuje, ne može ostati zadržana za sebe. U tom slučaju postala bi nešto poput sredstva za smirenje koje samo na van zakamuflira, a ne rješava probleme. Takvo iskustvo svojstveno je nekim nekršćanskim religijama, a kršćanstvo je utemeljeno na jedinstvu Presvetoga Trojstva, bez kojega je svaka ulica slijepa i svaki cilj nedostižan.
Dragi čitatelji, svi mi imamo i ciljeve i probleme. Ne gomilajmo ih u slijepim ulicama i tamnim zakucima svojih samoća, nego ih podijelimo i nosimo rame uz rame Gospodinu, gdje je njihova šansa. Vlč. Ivica Cujzek
